ESPERANTO NA KONCU TISUĆLJEĆA

 Na pragu trećega tisućljeća jezična je situacija u svijetu prividno posve jasna: na prvi pogled, u raznim međunarodnim odnosima engleski jezik postepeno, ali nezaustavljivo i sustavno potiskuje druge velike (takozvane svjetske) jezike, koji se još uvijek održavaju u nekim sve ograničenijim međunarodnim funkcijama (prije svega francuski, ali i španjolski, ruski, njemački, arapski, unekoliko i portugalski). Turistička se djelatnost razvila u neslućenim razmjerima, a engleski u njoj sve suverenije vlada. Naše je doba epoha elektronike, a nitko se ne može iole ozbiljno koristiti računalima ne vladajući bar pasivno bar osnovama engleskog jezika. Na međunarodnim skupovima i manifestacijama bilo koje vrsti - političkim, međudržavnim, gospodarstvenim, kulturnim, znanstvenim, umjetničkim, vjerskim, športskim i svim drugima - engleski obično još uvijek nije jedinim službenim jezikom, ali je uvijek jedan od njih, dok se ostali smjenjuju, a kada te skupove pratimo na radiju ili televiziji, zapažamo da engleski sve više prevladava, pa kada se poslije objave zbornici s tih skupova, vidimo da su engleski tekstovi u očitoj, nesumnjivoj većini, čak se na engleskome često objavljuju i oni referati i izlaganja što su često bili čitani na kojem drugom jeziku. Vozimo li se zrakoplovima, natpisi će biti na engleskome (i možda na još kojem jeziku), posada i razglas obraćat će se putnicima na engleskome (i opet - m o ž d a na još kojem jeziku), a upravljači zrakoplova komunicirat će obvezatno na engleskome sa zračnim lukama s kojih polijeću i na koje slijeću. I tako dalje, i tako dalje, da i ne govorimo o filmu, o spotovima, o međunarodnim reklamama, o tehničkim uputama, o internacionalnome tisku. Nije onda čudo da svagdje po svijetu učenje engleskoga kao prvoga (a sve češće i jedinoga) stranog jezika osvaja jednu po jednu školu. I da dalje ne duljim, podleći ću i sam anglomanskoj monomaniji i zaključiti na engleskome: taj je jezik u sve većoj mjeri ne "an international language", nego "the international language". To je dakle slika suvremene svjetske jezične situacije, i ne treba sumnjati da je ta slika objektivno, istinito i korektno opisana. A ipak, ta je slika površna i varljiva, što čak nije teško dokazati. 

 U prošlosti se također već nekoliko puta činilo da će neki konkretan jezik postati jedinim međunarodnim, pa to ipak nije postao ni aramejski, ni grčki, ni latinski, ni francuski. Svaki je od njih imao svoju šansu, latinski čak dvije (carskorimsku i srednjovjekovnu), ali nijedan je nije iskoristio. Jer to i nisu bile prave šanse, nego prividne, koje su već u sebi nosile prostorna i vremenska ograničenja. Još su bar dva jezika imala neke izglede, arapski i sanskrt, ali oni nisu zahvaćali cijela područja što su u određenoj eposi predstavljala "svijet", nego samo jednu zonu svojega "svijeta". Nakon tih neuspjelih pokušaja nema nikakva razloga da mislimo kako će engleski biti iznimkom. Ne vrijedi niako kažemo da su prošli "svjetovi" bili ograničeni, a danšnji "svijet", to jest svijet engleske šanse, globalan je, obuhvaća cio globus. Jer i oni prošli "svjetski jezici", da su zaista bili pravi međunarodni jezici svojega svijeta, širrili bi se s njime kako se taj svijet širio. 

 Zašto je dakle slika o ulozi engleskoga jezika koja je ovdje bila opisana, zapravo varljiva i površna? Ima nekoliko momenata kojima se današnji svijet razlikuje od nekadašnjih svjetova. Istina jest da se danas ovako ili onako služi engleskim jezikom veći dio stanovništva nego što je to bilo u prošlosti s drugim nematerinskim jezicima. To je i razumljivo, jer danas ima više škola, a tehnologija i način života zahtijevaju sve upornije sve intenzivniju i sve raznovrsniju međunarodnu komunikaciju. No to je samo jedna strana medalje. Jer i same istine imaju svoja naličja. Tako jest istinitom ovdje već iznesena tvrdnja da je danas u svijetu veći postotak ljudi što se za neke civilizacijske potrebe služe kakvim-takvim engleskim jezikom, ali danas je i veći postotak uopće pismenih i onih što imaju bilo kakvu svjedodžbu i onih što su uključeni u bilo kakvu modernu tehnologiju. Radi se dakle ne o engleskome jeziku kao takvu, nego više o općem napretku. No zato je drastično smanjen postotak onih kojima je engleski j e d i n i m jezičnim instrumentom moderne civilizacije, a upravo to je bitno. U još nedavnoj prošlosti bio je na prilično prostranim područjima našega globusa engleski jedinim jezikom uprave, školstva, tehnike, suvremenoga gospodarstva, znanosti (osobito prirodnih), iole ozbiljnijeg nakladništva, nelokalnoga tiska i tomu slično. Domaći jezici, mjesni ali i oni rašireniji, najčešće bespismeni, a redovito nenormirani, služili su za usmeno komuniciranje, prvenstveno na nižim razinama, a ako se što i tiskalo na njima, i to s nesređenim pravopisom i grafijom, bila su to samo popularna vjerska izdanja, raznovrsna osnovna didaktička djela i eventualno početnice, a ozbiljnije tekstove, primjerice zbirke iz folklornoga pjesništva i pripovjedalaštva, objavljivali su obično znanstvenici, i to najčešće europski, s time da su ti teksotvi bili namjenjivani više samoj znanosti (filologiji, etnologiji, antropologiji) nego domaćemu stanovništvu. 

 Danas je situacija posve drugačija, a neprestano se i dalje mijenja, i to u smjeru nepovoljnu za izglede engleskoga jezika da zaista postane pravim svjetskim jezikom, to jest drugim jezikom svakoga civilizirana čovjeka, dakle u budućnosti zapravo svih ljudi, jer pretpostavljamo da će svjetska civilizacija postati i općečovječanska, dakle obuhvatiti svakoga čovjeka. Nesumnjivo je da se suvremena svjetska civilizacija proširuje na sve veći broj ljudi, no ujedno je i sve veći broj standardnih jezika koji u njoj sudjeluju. U svakom se desetljeću osjetno povećava broj novih standardnih jezika, a oni stariji šire svoje funkcije. Radi se dakle o dva usporedna, ali oštro suprotstavljena procesa. S jedne se strane širi međunarodna komunikacija u najširem smislu riječi, i ujedno napreduje tehnologija, osobito elektronska, a u tim dvama područjima širi se i upotreba engleskoga jezika, no istodobno, s druge strane, u velikom broju društava engleski jezik nezaustavljivo gubi svoje dosadanje pozicije u sve više funkcija - u upravi, školstvu, u publicistici, u znanostima (prvo u tradicionalnim humanističkima, a onda i u drugima). U samoj međunarodnoj komunikaciji engleski jezik potiskuje doduše svoje konkurente, to jest velike takozvane "svjetske jezike", ali se istodobno javljaju novi pretendenti za neke međunarodne funkcije barem na zonalnome planu. 

 Uzmimo samo Europsku uniju. U pravnome smislu, jezici svih članica ravnopravni su službeni jezici i sve se prevodi sa svih jezika na sve jezike. To je kako-tako funkcioniralo dok se radilo o četiri-pet jezika, iako je čitav pogon već tada bio glomazan i skup. Kada se broj članica povećao na dvanaest (doduše, broj jezika bio je nešto manji - Belgijanci su se primjerice služili francuskim i nizozemskim, točnije, svojim francuskim i svojim nizozemskim), došlo je već do stanovitoga zagušenja u funkcioniranju i do probijanja proračuna. Sada nakon najnovijega proširenja Unije očekuju se još veće poteškoće, tehnički gotovo nesavladive, a financijski nepodnošljive. No ni to nije konac. Za budućnost se predviđaju nova primanja u članstvo, a s jezične strane to jednostavno znači kolaps. Već je danas teško naći kvalitetnog simultanog prevoditelja Grka koji vlada, recimo, danskim i portugalskim, i slično, a ako se prevodi s prijevoda na koji od velikih jezika, gubi se sinkronost i povećava opasnost od kojekakvih "krivih spojeva". Naravno, neki su veliki jezici ne samo "službeni" nego i "radni", ali to ne rješava probleme. S jedne je strane pritisak da se proširi broj radnih jezika, iz prestižnih i praktičnih razloga, ali i zato što upotreba materinskoga jezika daje prednost - govornik može misliti samo na to što će reći, ne mora se brinuti kako će to izraziti. To se osobito osjeća u Ujedinjenim narodima - oni kojima su radni jezici ujedno i materinski, privilegirani su u usporedbi s ostalima, a ako tko osigurava da se njegov materinski prevodi na radne jezike (što se i čini, naravno, na vlastiti trošak, jer u Ujedinjenim narodima mali jezici nemaju položaj kakav imaju u Europskoj uniji), izvrgnut je ne samo dodatnim izdatcima nego i opasnosti da se pri prevođenju s prijevoda izgubi smisao. Ukratko, oni kojima materinski jezici nemaju kakva službenoga statusa, ne mogu biti zadovoljni. Ako smatraju da njihov jezik ima stanovite izglede da dobije kakav povlašteni status, bore se za nj, a ako nemaju takvih šansa, bore se za bolji položaj onoga velikog jezika koji im zbog kakva posebnog razloga bolje odgovara (tako su Portugalci i Brazilci na međunarodnim skupovima vatreni pristaše francuskoga). Treći pak nastoje da bar na zonalnoj razini i bar u nekim funkcijama istisnu u međunarodnoj komunikaciji jezike bivših kolonizatora - tako u subsaharskoj Africi raste u nekim međudržavnim susretima uloga hause i osobito svahilija (ti su jezici u više zemalja bilo materinski ili međuetnički, a standardizirani su u priličnoj mjeri). 

 Možemo dakle zaključiti da se sve više ljudi služi engleskim jezikom, ali da taj jezik, osvajajući nove funkcije, istodobno gubi neke stare u korist mladih standardnih jezika. Osim toga, kako engleski mnogima prestaje biti jedinim jezičnim instrumentom moderne civilizacije, on se sve nepotpunije i slabije uči, jer za samu međunarodnu komunikaciju nije potrebna naročita perfekcija. Drugim riječima, može se reći da sve više ljudi govori sve lošiji engleski sa sve užim rasponom funkcija u suvremenome svakodnevnom životu. I još nešto - sve se češće postavlja i pitanje "koji engleski"?. U karipskoj zoni na jednim otocima službu materinskoga i(li) međunarodnog jezika vrši British English, na drugim American English. No ponuda se širi - australski engleski već se lijepo individualizirao i afirmirao (filmovi!), a javljaju se i drugi kandidati, prije svega kanadski engleski. 

 Cijela ta slika može se odlično usporediti sa sudbinom njemačkoga jezika u devetnaestom stoljeću u serdnjoj Europi i dijelu istočne. Uzmimo za primjer Hrvatsku, prvenstveno sjevernu i zapadnu. Nema sumnje da danas više ljudi natuca njemački jezik nego što se njime služilo prije sto ili sto pedeset godina. To je istina koje smo svi svjesni. No nismo svjesni činjenice da je u Hrvatskoj ta razmjerno skromna manjina koja se služila njemačkim jezikom, odličnim njemačkim jezikom, predstavljala ujedno i izrazitu većinu među društveno odgovornim pismenim ljudima, a da je njihov njemački jezik bio neusporedivo pravilnijim, bogatijim, fleksibilnijim i svestranijim nego što je to današnji hrvatski prosjek u znanju njemačkoga jezika. Danas savršeno ili bar zadovoljavajuće znanje njemačkoga posjeduju samo profesionalci, to jest filolozi germanisti, specijalizirani korespondenti, prevoditelji i slično, a nekada su se njemačkim jezikom odlično služili akademski građani svih struka, pa i svaki iole odgovorniji činovnik. Prije sto pedeset godina ozbiljnu intelektualcu nije ni padalo na pamet da svoj znanstveni ili stručni tekst (ako nije filološki, povijesni ili vjerski) piše na hrvatskome, imao je izbor između latinskoga (rjeđe rješenje) i njemačkoga (češće rješenje), no u jadranskome bi pojasu najvjerojatnije izabrao talijanski. A jezik onih što su na nekim humanističkim poljima pisali hrvatski, bio je najčešće mucav, hrapav, siromašan, nategnut, današnjemu čitatelju naprosto neprobavljiv. Dapače, jezik Kačićev ili Reljkovićev iz druge polovice osamnestoga stoljeća suvremenomu je čitatelju glađi i prirodniji nego jezik u "Danici" i "Zori dalmatinskoj" sredinom devetnaestoga. To ne znači da su njihovi suradnici bili nepismeni i neobrazovani, baš naprotiv, prosjek je možda i bolji nego danas, no pisali bi dobro njemački (ili talijanski), a u hrvatskome su bili nemoćni izvan razine jednostavne komunikacije, ili, u najboljem slučaju, folklornoga izraza. U to se sve lako može uvjeriti uzme li tko u ruke danas svakomu dostupne reprinte spomenutih izdanja. 

 Opisano stanje nije samo hrvatska specifičnost. U Sloveniji i Slovačkoj bilo je još gore, isto tako i s rumunjskim jezikom u Sedmogradskoj (madžarski Erdely, rumunjski Transilvania), a nešto je bolje bilo u Češkoj i Madžarskoj i s poljskim jezikom u Austro-Ugarskoj i Rusiji, ali gore u Njemačkoj. Mislim da ne treba ni govoriti o stanju izvan zone njemačkoga, to jest u Rumunjskoj, Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji, u današnjim novooslobođenim republikama bivšega Sovjetskog Saveza, a na svoj način i u Grčkoj. Danas gotovo nemamo predodžbe kakva je bila tadanja jezična situacija. Nacionalnim su se jezicima služili pučki svećenici, seoski učitelji, političari (ali ne za političke rasprave), pjesnici i drugi književnici (čak ni oni ne isključivo). Natpisi na ulicama bili su u Zagrebu njemački, čak i nazivi ulica, a kad je nepoznat čovjek ušao u trgovinu ili gostionicu (jasno, s njemačkim natpisima), prodavač ili konobar obratio bi mu se njemački. Nepoznatu bolje odjevenu čovjeku obraćalo bi se na ulici njemački, zakoni su bili pisani njemački, u školama je prevladavao njemački, o vojsci da i ne govorimo. Istina jest da su se rodoljubi borili protiv takva stanja i da ih je puk uglavnom slijedio, ali pretežni je dio javnog mnijenja bio ili nezainteresirano promatrački raspoložen, neutralan ili čak protiv nacionalnih aspiracija. I kada bi u tridesetim, četrdesetim ili čak pedesetim godinama prošloga stoljeća putniku iz zapadne Europe tko ozbiljno rekao da će za manje od sto godina u spomenutim zemljama osnovnim jezičnim instrumentom sevukupne civilizacije biti domaći nacionalni jezik, taj bi se putnik veoma začudio takvoj neobičnoj tvrdnji, primio bi je s nevjericom, ili bar sa skepsom, i zaključio bi da se radi o fantaziji, da njegov sugovornik nije realist, da se zanosi nekim romantičkim idejama bez stvarne podloge. 

 Mi danas, naravno, znamo da je ta "romantična" tvrdnja bila točna. Razvoj u posljednjim desetljećima prošloga stoljeća omogućio je da se nakon prvoga svjetskog rata ta tobožnja fantazija ostvari, a da se upotpuni nakon drugoga svjetskog rata, definitivno u naše dane. Drugim riječima, tobožnji fantast iz prošloga stoljeća bio je pravim, istinskim realistom, a ondašnji tobožnji realisti krivo su prosuđivali budućnost. Zato uvijek treba biti oprezan s takozvanim realistima. Naprotiv, treba ozbiljno i pozorno procjenjivati sanjare. Neki su to zaista, ali neki su jedinim realistima. 

 Uzmimo godinu Gospodnju 1914. Jedni su fantasti govorili da će rat obnoviti ujedinjeno Sveto Rimsko Carstvo njemačke narodnosti, da će se oživotvoriti tisućljetna karolinška ideja. Drugi su sanjali o zavjetu Trećega Rima, to jest Moskve, da kao navodni zakoniti nasljednik bizantske krune osvoji Carigrad i ponovo postavi križ na Aju Sofiju. Treći su pak fantasti govorili kako će se nakon velikoga rata na razvalinama carstava pojaviti nova, herderijanska Europa kao mozaik nacionalnih država. Tako fantasti. A što su na to odgovarali realisti? Otprilike ovako: "Hajte, molim Vas! Budimo realni, nemojmo fantazirati! Događa se doduše ponekad da propadne koje carstvo, to je u povijesti normalno. Ali da propadne i njemačko, i austro-ugarsko, i rusko, i tursko carstvo, to je utopija, budimo ozbiljni, manimo se ćorava posla i romantičarskih sanjarija!". Svi znamo što se stvarno dogodilo. Propala su sva četiri carstva, ostale su neostvarene karolinške i novobizantske fantazije, ali uspostavljen je mozaik nacionalnih država. Ne baš posve prema romantičnim snovima, no snovi se nikada ne ostvaruju doslovno, pa su stvorene nove iluzije, to jest jugoslavenska, čehoslovačka i sovjetska, ali i one su se u naše dane raspale. 

 Mislim da su svakomu dobro poznati stil i frazeologija onoga vajnog "realista" iz 1914. Onima što na taj način govore, nikada ne treba vjerovati. Njih valja uvijek prve otpisati, oni jedini sigurno nisu u pravu. A onda se valja obratiti sanjarima i pozorno ih ocjenjivati - oni su u većini zaista fantasti, ali j e d a n među njima, kako je već rečeno, j e d i n i ima pravo. To treba imati na umu kada je riječ o esperantskoj problematici. 

 Već više od jednog stoljeća slušamo prijekor da esperantisti nisu realisti. Već je sto godina po mišljenju tobožnjih realista Esperanto pred "skorom propasti", i nikako da propadne. Zašto bismo smatrali da su današnji navodni realisti, zagovornici ideje o engleskome kao budućem ili čak skorom svjetskom jeziku, više u pravu od onih koji nisu vjerovali da će njemački izgubiti svoje pozicije u srednjoj Europi. Naprotiv, pozicija engleskoga u svjetskome mjerilu veoma je slična nekadanjoj poziciji njemačkoga jezika u srednjoeuropskim mjerilima, naravno, kada se uznu u obzir tehničke, društvene i političke promjene u proteklome vremenu. Stil i frazeologija današnjih tobožnjih realista veoma nalikuju riječima onoga iz 1914. I jednako su varljivi. 

 Novi standardni jezici svakim danom istiskuju engleski jezik kao jezični instrument moderne civilizacije u njihovim zemljama. A i u međunarodnoj komunikaciji perspektive engleskoga nisu blistave. S jedne strane, njegova će važnost opasti nakon gubitka pozicija u unutarnjem životu mnogih zemalja, a s druge, ostali veliki jezici, među njima i neki novi, neće se pomiriti sa sadanjim svojim nazadovanjem i već se naziru njihovi protuudari. Europa je već Babilon, ne zbog broja jezika što se u njoj govore, nego zbog drastično narasloga broja jezika što sudjeluju u suvremenoj civilizaciji. No ta je situacija još nekako podnošljiva. Nepodnošljivom će postati kad Babilonom postane cio svijet u smislu u kojem je to Europa već danas, a veliki će jezici biti u pat-poziciji, nijedan neće imati snage da se sam nametne, ali svaki će imati dovoljno snage da onemogući druge, jer nitko ne želi neravnopravan položaj. Hitna potreba da jedan jezik, bilo koji, postane drugim jezikom svakog čovjeka, neće se moći više zanemarivati. A onda nastupa Esperanto. 

 Ne zato što su esperantisti dobri ljudi i idealisti i nemaju nikakvih imperijaliastičkih ambicija. Ne zato što je Esperanto lagan za učenje svakomu. Čak ni zato što nije ničiji pa može biti svačiji te nikomu neće donositi prednost i privilegij. Sve to može biti istina, i uglavnom i jest istinom. Ali prava će biti dva druga razloga - prvi što će dvadeset i prvo stoljeće biti vrhunac nepodnošljivoga svjetskog Babilona, i drugi, što će Esperanto biti gotov pri ruci. Neće dakle Esperanto postati drugim jezikom svakoga čovjeka zato što je to dobrim, pravednim, kvalitetnim i racionalnim rješenjem, jer čovječanstvo ništa ne čini iz takvih razloga, nego uvijek nastoji probleme rješavati lako i bezbolno, bez nepoznatih novosti, nekim zaobilaskom ili prečacem, sa što manje napora, troškova i rizika, i tek kada se sve to izjalovi, pristupa stvarnomu rješavanju. Esperanto će pobijediti kada u dvadeset i prvom stoljeću ne bude više nikakva drugog rješenja. A do tada smisao je esperantskoga pokreta osigurati da lingvo internacia, Zamenhofljev jezik, živi, napreduje, širi se i razvija. Da ga ključni čas ne zatekne nespremna. 

(Govor akademika Dalibora Brozovića na Prvom hrvatskom kogresu esperantista, u Zagrebu  31.5.1997.)