ISTAKNUTI
HRVATSKI ESPERANTISTI
Tekst iz knjige "Esperantski
mozaik" Davora Klobučara, izdanje "Liberiga Stelo"
Osijek, 2003.
(Ovo je kratak pregled ovdašnjih ljudi koji su dali značajan
doprinos esperantu i esperantskom pokretu. Ne bih htio nikoga povrijediti
izostavljanjem, ili nepotpunim prikazom. Nažalost, to nije moguće posve izbjeći.
Tekst je pisan uglavnom prema knjizi "Leksikon aktivnih jugoslavenskih
esperantista", Borovo, 1985. U Đurđevcu je 2002. izašla odlična knjiga
"Biografski leksikon hrvatskih esperantista" Josipa Pleadina, koja
daje mnogo novijih podataka i biografija.)
BARKOVIĆ
KREŠIMIR
(1944. Zagreb), do 1971. aktivan u zagrebačkim esperantskim
organizacijama, od tada u Parizu, gdje radi kao tajnik SAT-a (svjetske radničke
esperantske organizacije, politički lijevo orijentirane).
BEDEKOVIĆ-POBJENIČKA
DANICA (1872. Varaždinske Toplice -
1955. Zagreb), učiteljica. Autorica prve gramatike i prvog rječnika za Hrvate
(1909.). Uz Mavru Špicera najzaslužniji pionir esperanta u nas.
BORJAN
BUDE
(1904. Kričke / Drniš - 1941. Zagreb), agronom. Aktivan komunist, često
zatvaran, a od ustaške vlasti strijeljan. Jedan od urednika "La Suda Stelo".
Od 1945. jedan klub u Zagrebu nosi njegovo ime.
BORČIĆ
LUCIJA
(1921. Podšpilje / Vis), knjigovođa i administrator. Od 1946. vrlo
aktivna u "Bude Borjanu", hrvatskom savezu, Federaciji esperantista
Jugoslavije, na Svjetskom kongresu 1953. Velik
prevoditeljski opus iz hrvatske književnosti. Vodila više početnih i
naprednih tečajeva. Počasni član
UEA.
BOROVEČKI
IVO
(1924. Karlovac), liječnik, radiolog. Radio u Zagrebu i u Africi. Živi u Puli.
Brojne visoke funkcije u Svjetskom esperantskom savezu. Surađivao u
esperantskoj emisiji na Radiju Zagreb. Predsjednik Organizacijskog odbora
Svjetskog kongresa esperantista 1953. u Zagrebu, predavao esperanto na
Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, prevodio. Počasni član UEA.
BROZOVIĆ
DALIBOR
(1927. Sarajevo), svjetski poznat lingvist, slavist. Član Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti i Makedonske
akademije nauka. Esperantist od 1946. U manjem opsegu prevodio i pisao poeziju
na esperantu. Od 1992. predsjednik Hrvatskog saveza za esperanto.
FLANJAK
IVAN
(1950. - 1982. Osijek), filolog, novinar na Radio Osijeku, bio vrlo
aktivan u osječkoj sredini.
GRGAT
DAVOR
(1935. Krilo-Jesenice / Omiš), soboslikar, od 1954. esperantist, bavio
se brojnim tečajevima, novinskim i radijskim informiranjem o esperantu, aktivan
u lokalnim društvima.
GRUIĆ
FRANJO
(1932. Trnjanski Kuti / Slavonski Brod - 2004. Đakovo), studirao njemački
i latinski, bio profesor u srednjim školama, kasnije studirao teologiju. Svećenik
Đakovačke biskupije i profesor na teologiji. Vodio brojne tečajeve.
Aktivan među esperantistima katolicima.
GJIVOJE
MARINKO
(1919. Korčula - 1982. Zagreb), novinar, pisac, leksikograf i arheolog.
Najpoznatiji je po, u Hrvatskoj još nenadmašenim, rječnicima
hrvatsko-esperantskim i esperantsko-hrvatskim. Urednik brojnih esperantskih
novina (npr. "La Suda Stelo") i dugogodišnji voditelj novinskih službi
na kongresima. Na hrvatskom mnogo pisao o svom rodnom otoku, pa mu je grad Korčula
posvetio jednu ulicu. Značajna djela: "Bibliografija prijevoda hrvatskih
pisaca na esperanto" (1981.) i "Leksikon aktivnih jugoslavenskih
esperantista" (1985. ga dovršila Lucija Borčić). Svoju bogatu privatnu
esperantsku biblioteku darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u
Zagrebu, a ta je zbirka konačno 1999. u nju i uvrštena.
HURČAK
ANJA
(1918. Bračevci / Đakovo), diplomirala pedagogiju i njemački. Radila u
mnogim školama, najviše u Slavonskom Brodu i Rijeci, gdje je vodila i
mnogobrojne tečajeve esperanta. Suorganizator raznih esperantskih
manifestacija.
JANJIĆ
FRAN
(1907. Drenovci/Županja - 1990.), liječnik. Mnogo
prevodio ("Hasanaginica", glasovit prijevod "Alkara"
Dinka Šimunovića). Od 1953. aktivan u Zagrebu (Esperantski institut,
"Bude Borjan", hrvatski Savez). Od 1956. predavao esperanto na
Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
LAPENNA
EMILIJA
(1910. Gorjane / Slovenija - 1994. Zagreb), statističar, esperantist od 1931. U
Zagrebu suosnivač Akademskog esperantskog kluba (1937.) i "Bude Borjana"
(1945.). Imala brojne funkcije u tim društvima. Od 1953. bila glavni delegat
UEA za Jugoslaviju, a od 1956. urednik esperantske emisije Radio Zagreba. Ove
poslove obavljala do kraja života. Član ocjenjivačkog odbora za Belartaj
Konkursoj. Brojni članci, recenzije i prijevodi, te izvorna djela.
LAPENNA
IVO
(1909. Split - 1987. London), jedan od najvećih hrvatskih, a vjerojatno
i svjetskih esperantista. Diplomirao pravo, a na Glazbenoj akademiji violončelo.
Bio je zagrebački marksistički orijentiran pravnik, partizanski urednik
"Slobodne Dalmacije", a poslije Drugog svjetskog rata profesor međunarodnog
prava u Zagrebu. Od 1951. živio u Velikoj Britaniji. Cijenjen pravni stručnjak.
S velikom energijom uspješno vodio esperantski pokret, kako u Zagrebu, tako i
kasnije u svijetu. Cijela dva desetljeća dominantna figura tog pokreta. Od
1955. generalni tajnik UEA, a od 1964. do 1974. njen predsjednik. Osnovao CED
(esperantski Centar za istraživanje i dokumentaciju), izborio 1954. povoljnu
rezoluciju UNESCO-a o esperantu i savjetodavne odnose UEA s UNESCO-om. Od mnogih
stručnih knjiga na esperantu, ističu se "Retoriko" i "Esperanto
en perspektivo" (1974.). Ova posljednja je svestrana faktografska analiza
esperantskog pokreta, referenca za sve koji pišu o esperantu. O Lapenni
esperantska povijest još nije rekla sve. S jedne strane bio je iznimno sposoban
i zaslužan, a s druge strane teške i sebeljubive naravi. Svoju je smjenu 1974.
uvrijeđeno doživio kao komunističku hladnoratovsku urotu i demonstrativno
napustio službeni esperantski pokret, načinivši time u njemu pometnju.
Njegovoj su smjeni uistinu donekle doprinijeli glasovi esperantskih saveza
zemalja sovjetskog bloka, prema kojima je bio principijelno previše krut, ali i
drugima se zamjerio tijekom dva desetljeća svoga vodstva, jer je svuda morao
biti prvi...
MAMUŽIĆ
MIRKO
(1928. Apatin - 1998. Švicarska), inženjer strojarstva, potječe iz mađarske
obitelji u Vojvodini. Aktivan u Zagrebu (gdje je ostao nakon studija), vodio
20-tak tečajeva, prevodilac, nekoliko originalnih drama, cijenjena gramatika za
napredne, od 1958. u esperantskim emisijama Radio Zagreba...
MARUZZI
DUŠAN
(1883. Skradin - 1956. Ljubljana), pravnik. Golem
organizacijski rad ne esperantu, uglavnom u Zagrebu i do Drugog svjetskog
rata. Autor vrlo značajnog udžbenika, koji je odgojio generacije esperantista.
PLEADIN
JOSIP
(1958. Đurđevac), grafički stručnjak, tiskao i mnoge tekstove na
esperantu. Velik doprinos informiranju u Đurđevcu. Nekoliko prijevoda
("Tena", "Družba Pere Kvržice"). Organizator 4. Kongresa
hrvatskih esperantista u Đurđevcu. Kapitalno djelo: "Biografski leksikon
hrvatskih esperantista", 2002.
RAŠIĆ
NIKOLA
(1957. Požega), sociolog i lingvist. Razne funkcije u omladinskom
esperantskom pokretu u
zemlji, a kasnije i u svijetu. Od 1990. do 2003. profesionalno radi u UEA,
u Nizozemskoj, na organiziranju Svjetskih kongresa esperantista. Autor sociološke
studije o esperantskom pokretu "Rondo Familia".
REHORIĆ
ZVONKO
(1899. Zagreb), učitelj, službenik i statističar u zagrebačkom
tramvajskom poduzeću (ZET). Velik organizacijski rad
(osnivanje kluba u ZET-u, predsjednik Hrvatskog saveza za esperanto
1949.-1957, tečajevi po školama, seminari...). Prevodio stare narodne pjesme i
šlagere, što je tiskano u pjesmarici "Kantoj kaj romancoj en
Esperanto".
ROTKVIĆ
IVO
(1901. Mostari kod Čazme - 1983. Zagreb), pravnik, akademik, radio u
Hrvatskom prirodoslovnom društvu. Jedan od najboljih esperantskih oratora i
stilista. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća jedan od glavnih osnivača
Jugoslavenskog esperantskog saveza. Održao mnoštvo predavanja o esperantu.
Poznat u cijelom esperantskom svijetu i iskusan u jezičnim pitanjima, bio je članom
Jezičnog odbora (od 1936.) i Akademije esperanta (od 1946.). Mnogo prevodio.
Stekao glas jednog od najboljih esperantskih prevodilaca u svijetu, pogotovo
prijevodom romana "Cezar" Mirka Jelušića (1934.). Brojni tečajevi i
članci u nacionalnim novinama.
ŠERMENT
MLADEN
(1920. Zagreb - 1999), kazališni glumac. Esperantist od 1936. Često
nastupao na esperantskim susretima i vodio Dramsku grupu Studentskog
esperantskog kluba u Zagrebu.
ŠPICER
MAVRO
(1862. Našice - 1936. Zagreb), liječnik, vojnik. 1908. u Zagrebu
osnovao Društvo hrvatskih esperantista i izdao prvi udžbenik esperanta u nas.
U Budimpešti 1912. objavio "Kroataj Poeziaĵoj", antologiju
hrvatske poezije.
ŠTIMEC
SPOMENKA
(1949. Orehovica / Čakovec), profesor njemačkog i francuskog.
Esperantist od 1965. Veoma aktivna u Zagrebu, profesionalno radi za esperanto
(lutkarski festival PIF, Međunarodni centar za usluge u kulturi IKS,
tajnik Hrvatskog saveza za esperanto). Vodila mnoge tečajeve. Ističe se
književnim djelima originalno pisanim na esperantu, član svjetske Udruge
esperantskih pisaca i Esperantske akademije.
TAKAČ
ŽELJKO
(1927. Zagreb - 1982. Zagreb), novinar "Vjesnika". Zamjenik konzula
Norveške u Jugoslaviji. Mnogo putovao, vodio tečajeve, održao stotine
predavanja, te mnogo članaka i djela u esperantskim časopisima.
TIŠLJAR
ZLATKO
(1945. Zagreb), diplomirao njemački i lingvistiku. Velik organizacijski
rad u SEK-u, u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Više godina član
Komiteta UEA. Osnivač IKS-a (Međunarodni centar za usluge u kulturi),
suosnivač PIF-a (Međunarodni lutkarski festival u Zagrebu, u početku uglavnom
na esperantu). Razvijao Zagrebačku metodu učenja esperanta i prevodio na
esperanto. Najznačajniji prijevod: "Na rubu pameti" M.Krleže. Od
1991. vodi esperantsku ustanovu Inter-kulturo u Sloveniji.
VANČIK
BOŽIDAR
(1909. Kaniža/Slav.Brod - 1970. Varaždin), sudac, istaknut esperantski
prevodilac, stenografski stručnjak. Suosnivač društva u Varaždinu, vodio
preko 30 tečajeva. Oko 70 prevedenih pjesama i proznih cjelina (poznata
"Jama" I.G.Kovačića), originalne pjesme, udžbenik, stručna djela
iz stenografije.
VELEBIT JOSIP (1911. Rijeka - 2001.), srednjoškolski profesor. U esperantu se s golemom energijom bavio prevođenjem. Jedan od najistaknutijih naših prevoditelja (djela Andrića, Cesarića, Držića, Matoša, Kovačića, Krleže, Marinkovića itd.). Ugledan esperantski pjesnik, često nagrađivan.