SJEĆANJE  na  SVJETSKI  KONGRES  ESPERANTISTA  u  ZAGREBU  1953. MEMOROJ pri la UNIVERSALA KONGRESO de ESPERANTO en ZAGREB 1953 

 

 

               SJEĆANJA Ive Borovečkog (pisana 2003.)      MEMOROJ de Ivo Borovečki (skribitaj en 2003)

 

      MNOGE  FOTOGRAFIJE - Vidi ovdje!       MULTEGAJ  FOTOJ - Vidu ĉi tie!       

 

 

         Nezaboravni dani (razglednica s kongresnim žigom)    Neforgeseblaj tagoj (bildkarto kun kongresa stampo)

 

 

               Pismo Luciji Borčić, iz Norveške u Zagreb, studeni 1953.      Letero al Lucija Borčić, el Norvegio al Zagreb, novembro 1953

                  o lijepim danima na Kongresu    pri belaj tagoj de la UK en Zagreb     

 

 

            Pjesma "Dobrodošlica 38. kongresu esperantista u Zagrebu 1953"   La kanto "Bonveno al la 38 kongreso de Esperanto" (Zagreb, 1953)

        Izdalo esperantsko društvo u Rijeci povodom ovog kongresa     Eldonis esperanta societo de Rijeka okaze de la UK  en Zagreb

 


 




 

 

SJEĆANJA Ive Borovečkog      MEMOROJ de Ivo Borovečki

 

 

 



Ivo Borovečki (1924.-2013.)
(In memoriam - Ivo Borovečki, 2013

 

Prigodna marka iz 1953 
(Žig:STT = Slobodna teritorija Trsta?!)


(Sjećanja napisao dr. Ivo Borovečki, predsjednik Lokalnog organizacijskog odbora tog kongresa, počasni član UEA i istaknuti hrvatski esperantist. Tekst je pisan početkom 2003, dakle gotovo punih 50 godina nakon Kongresa! Podsjećam čitaoca kakva je situacija bila 1953. godine: obnova zemlje nakon Drugog svjetskog rata, koji je završio prije samo 8 godina; Zagreb je u sastavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije, na vlasti je Komunistička partija, koja je netom provela društveni preokret i nacionalizaciju. 1948. godine se Jugoslavija suprotstavila hegemoniji Sovjetskog Saveza,  našavši se usamljena između istoka i zapada Europe. Opasno se zaoštravao spor s Italijom zbog Trsta. Korejski rat. Esperanto u istočnoeuropskim socijalističkim zemljama pada u nemilost...)

 

 

 

 

 

Još od 1905. godine Svjetski kongresi esperantista (UK) predstavljaju najveću javnu radnu i kulturno-umjetničku manifestaciju međunarodnog jezika esperanta, ali za organizatore znače vrlo složen i odgovoran zadatak. Na njima se predstavlja ne samo snaga, sposobnost i kakvoća esperantista grada domaćina, već na njima valja dostojno predstaviti i kulturu zemlje u kojoj se kongres održava.

 

Premda sam esperanto počeo učiti još kao srednjoškolac 1940. godine, tek sam kao student medicine imao priliku sudjelovati u radu jednog UK-a. Bilo je to u ljeto 1950, kada sam s poznatim hrvatskim esperantistima inž. Nadom Gropuzzo i Božidarom Vančikom stigao u Pariz na 35. Svjetski kongres esperantista, na kojem je bilo oko 2.300 delegata iz pedesetak zemalja. Za mene je to bio jedinstven doživljaj, jer sam se prvi put u životu našao na tako velikom i značajnom skupu esperantista, a osim toga zapala me čast da pozdravim kongres u ime Federacije esperantista (bivše) Jugoslavije. Nakon što sam ljeta 1951. bio izabran za predsjednika Federacije na nacionalnom kongresu esperantista u Ljubljani. počeo sam razmišljati o ideji da u jednoj od slijedećih godina organiziramo UK u Zagrebu. Savez esperantista Hrvatske i Društvo esperantista "Bude Borjan" u Zagrebu prihvatili su tu ideju.

 

Preda mnom leži već požutjela kopija dopisa kojeg smo gospođica Lucija Borčić i ja napisali 23. listopada 1951. predsjedniku vlade tadašnje Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću. U tom smo dopisu zatražili suglasnost i pomoć vlade da organiziramo u Zagrebu Svjetski kongres esperantista 1953. godine, ukoliko se s našim prijedlogom složi Svjetski esperantski savez (UEA). Na naše veliko iznenađenje i radost, naš je prijedlog prihvaćen, a s njime se složila i Savezna vlada, pa je početkom 1952. grad Zagreb službeno predložio održavanje UK‑a, što je bilo prihvaćeno od UEA. Uskoro je u Zagreb stigao i profesionalni službenik UEA da nam pomogne svojim iskustvom i savjetima u administrativnim poslovima organiziranja kongresa.

 

Za organizaciju kongresa osnovan je Lokalni kongresni odbor (LKK) od 11 članova, i to: dr. Ivo Borovečki (predsjednik), Lucija Borčić (tajnica), te članovi Emilija Lapenna, Jelena Manojlović, Zvonko Rehorić, Marko Demetrović, Ivo Rotkvić, Franjo Vokoun, Marinko Gjivoje i Mason Stuttard (engleski esperantist, profesionalac UEA, stalni kongresni tajnik). Sve su to bili iskusni predratni esperantisti, Sada, početkom 2003. godine od čitavog LKK-a žive i aktivno rade u esperantskom pokretu samo još gđa Lucija Borčić i dr. Borovečki.

 

38. Svjetski kongres esperantista održan je u Zagrebu od 25. srpnja do 1. kolovoza 1953. godine, a za njegovu pripremu i za vrijeme samoga kongresa radilo je oko 70 članova esperantskog društva "Bude Borjan" i društva željezničara esperantista, a za pripremu kongresa trebalo je više od godine dana rada. Sav taj posao obavili su zagrebački esperantisti potpuno besplatno, radeći osim toga i na svojim redovnim radnim mjestima. Ured LKK‑a bio je u domu obitelji Borčić, čija je kći Lucija bila glavni administrator i blagajnica Kongresa, a kod njih je stanovao i spomenuti g. Stuttard, radeći cijelu godinu sa zagrepčanima na pripremi kongresa. Sastanci LKK-a su održavani u prostorijama "Bude Borjana".

 

Domaći i strani esperantski tisak mnogo je pisao o pripremama za kongres u Zagrebu. U travnju 1953. Radio‑Zagreb uveo je posebne radio‑emisije na esperantu za inozemstvo. Zaslugom direktora Radio‑Zagreba Ivana Šibla, te su emisije ostale i kasnije kao dio redovitog programa tog radija. Emisije na esperantu trajale su 39 godina, sve do ljeta 1992. godine, kad su bez ikakva obrazloženja ukinute.

 

Posebne zasluge za uspjeh našega kongresa imao je gradonačelnik Zagreba Većeslav Holjevac, koji nam je dao besplatno na raspolaganje sve prostorije za održavanje kongresa, a za vrijeme kongresa nam je dao auto i vozača za potrebe LKK‑a. Prije početka kongresa vodio sam delegaciju esperantista na poziv predsjednika Jugoslavije Josipa Broza-Tita u Beograd. Predsjednik Tito sa zanimanjem je saslušao sve detalje o pripremama i programu kongresa esperantista. Za vrijeme razgovora rekao nam je iznenada na esperantu: "Mi lernis Esperanton en malliberejo." (Učio sam esperanto u zatvoru.) Učio je esperanto nekoliko mjeseci 1931. godine u Mariborskom zatvoru, gdje je (nakon Lepoglave) bio kao komunistički politički robijaš. Novost da je predsjednik Tito bio esperantist ubrzo je objavljena u svim esperantskim časopisima.

 

Na Kongres se prijavilo 1760 esperantista iz tridesetak zemalja. Grad Zagreb je vrlo lijepo i srdačno prihvatio Kongres. Na svim tramvajskim kolima bile su istaknute male zelene esperantske zastavice, a pred Glavnim kolodvorom bio je veliki stup s natpisom "Bonvenon al Zagreb" (Dobrodošli u Zagreb). U spomen na kongres Pošta je izdala lijepu poštansku marku od 15 dinara, a njeno izdanje od 300 dinara (za zračni promet) postalo je kasnije najskuplja poštanska marka bivše države.

 

                   

 

 

Svečano otvorenje kongresa bilo je u velikoj dvorani Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti, a sav radni i kulturno-umjetnički program kongresa održavao se u Radničkom domu na Krešimirovom trgu. Na dan svečanog otvorenja pred Velesajmom su se vijorile zastave zemalja učesnica i velika esperantska zastava. Velika dvorana bila je ukrašena cvijećem i esperantskim zastavicama. U radnom predsjedništvu bili su glavni voditelji UEA na čelu sa Šveđaninom Ernfridom Malmgrenom. Pokrovitelj kongresa dr. Bakarić, kao i gradonačelnik Holjevac pozdravili su kongres na esperantu, a nakon njih govorili su kratko predstavnici esperantskih organizacija iz brojnih zemalja. Na kraju je svečani pozdravni govor imao poznati švicarski esperantisti i diplomat prof. Edmond Privat, koji je kao 16-godišnjak zadivio esperantiste na prvom svjetskom kongresu 1905. svojim izvrsnim poznavanjem esperanta. Poznato je da je veliki prijatelj prof. Privata bio hrvatski političar Stjepan Radić.

 

 

 

Svečano otvaranje Kongresa   Solena malfermo de la kongreso

 

 

 

Esperantisti iz zemalja sovjetskoga bloka nisu smjeli doći na kongres u Zagrebu zbog tadašnjeg neprijateljskog stava Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji. Došli su na kongres i esperantisti iz nekih izvaneuropskih zemalja, npr. iz Australije, Novog Zelanda, Sjedinjenih Američkih Država, Indonezije i Izraela. Prvi put je jedan UK pozdravio i izaslanik UNESCO-a, gosp. Pierre Lebar. U njegovoj pratnji stalno se nalazio jedan od najstarijih hrvatskih esperantista, poznati profesor Slavko Ježić, koji je već 1910. prevodio kao gimnazijalac hrvatske pjesme na esperanto.

 

Želio bih istaknuti jedan zanimljivi detalj sa Svečanog otvorenja. Prije samog početka rada Simfonijski orkestar Doma JNA (tj. vojske)  pod ravnanjem Vilima Markovića izveo je jugoslavensku i hrvatsku himnu, a nakon toga Beethovenovog "Egmonta". Prišao mi je jedan poznati esperantist iz Beograda, inače viši oficir JNA, i oštro mi prigovorio: "kakvu su to hrvatsku himnu odsvirali?" Morao sam mu objasniti da se kongres održava u Hrvatskoj, koja već odavno ima svoju službenu himnu, koju može čuti svake večeri na kraju programa Radio Zagreba.

 

Istoga dana su mnogi sudionici bili na svečanom otvorenju ulice posvećene dr. Lazaru Ludvigu Zamenhofu, inicijatoru esperanta. Prema odluci Gradskog Narodnog odbora, u ulicu Zamenhovofu preimenovana je bivša Borišina ulica, koja se nalazi blizu Britanskog trga.

 

Izvan službenog programa kongresa u nedjelju ujutro održane su svete mise za katolike i evangelike. Mise i propovijedi održane su na esperantu.

 

Radni dio kongresa bio je vrlo obiman, s brojnim stručnim i organizacijskim temama. Glavne radne teme općih konferencija bile su: "Esperanto u znanosti i tehnici", "Esperantska književnost", te "Esperanto i radio". Od brojnih stručnih sastanaka sjećam se dobro sastanka esperantista medicinara. Oko 20 liječnika i farmaceuta bilo je primljeno u Liječničkom domu u Šubićevoj ulici, a nakon toga posjetili su Kiruršku kliniku u bolnici na Rebru. Posebnu pažnju sudionika imala su predavanja sveučilišnih profesora iz raznih zemalja u okviru Ljetnog međunarodnog sveučilišta. Za tu priliku rektor Sveučilišta bio je akademik Josip Badalić, inače profesor ruske književnosti, koji je 1910. bio tajnik Društva hrvatskih esperantista. Gradonačelnik Holjevac priredio je u Gornjem gradu domjenak za sve sudionike kongresa. Bio je pozvan i književnik Miroslav Krleža. Kad je stigao, odveo sam ga do predsjednika kongresa i do gradonačelnika. Ubrzo je na izvrsnom francuskom jeziku razgovarao s poznatim francuskim esperantskim književnikom Gastonom Varinghienom.

 

Za vrijeme kongresa proglašeni su nagrađeni književnici, koji su prije kongresa poslali svoje radove na međunarodni književni natječaj. Valja spomenuti da je tom prilikom prvu nagradu za odlomak poeme "Infana Raso" (Dječja rasa) dobio mladi Škot William Auld, koji će za desetak godina postati najpoznatiji izvorni pjesnik na esperantu, a zadnje tri godine nalazi se na listi kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Mlada Engleskinja Marjorie Boulton došla je tada na svoj prvi UK i dobila drugu nagradu za prozu.

 

Emilija Lapenna i Zvonko Rehorić bili su glavni organizatori vrlo uspjelog umjetničkog dijela kongresnog programa. Na dvjema muzičkim večerima hrvatski umjetnici prof. Raukar, Janja Hanžek i baletmajstori Hrvatskog narodnog kazališta izveli su djela B. Kunca, B. Papandopula i J. Gotovca. Prvaci opere Noni Žunec, Tomislav Neralić i Vera Grozaj oduševili su sudionike izvođenjem arija iz opera "Porin" i "Nikola Šubić Zrinski". Amateri mješovitog zbora "Jakša Dugančić" izveli su splet narodnih pjesama, a Zbor Radio Zagreba pod ravnanjem prof. Slavka Zlatića prikazao je publici djela Mokranjca, Matetić‑Ronjgova,  Gotovca i Krste Odaka. Članovi folklorne sekcije oduševili su publiku narodnim plesovima iz svih krajeva bivše države. I opet mali incident: za vrijeme izvođenja srpskog kola slučajno je nestalo struje na 3 minute, pa je i zbog toga bilo protesta.

 

Novinar Marinko Gjivoje svakog je dana izdavao šapirografirani bilten o radu kongresa, a zahvaljujući samo njemu sve su zagrebačke novine danomice opširno pisale o radu kongresa. Turističko poduzeće "Turist" je organiziralo smještaj sudionika u hotele i studentske domove, kao i vrlo uspješne izlete u Samobor, na Plitvička jezera i u Kumrovec. Ono je izdalo na esperantu prospekte o Zagrebu i o planiranim izletima.

 

38. Svjetski kongres esperantista u Zagrebu odlično je uspio i dostojno predstavio esperantsku i hrvatsku kulturu. Tako se prije 50 godina ostvario san starih hrvatskih esperantista, koji su još 1910. i 1938. željeli organizirati Svjetski kongres u Zagrebu. Taj kongres u Zagrebu bio je najveći međunarodni skup koji je do tada održan u Hrvatskoj. Ostat će zauvijek zapisan u povijesti pokreta za međunarodni jezik esperanto.

 

 

 


 

 

FOTOGRAFIJE   FOTOJ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kongresna zgrada za Svjetski kongres esperantista u Zagrebu  1953.    Kongresejo de la Universala Kongreso 1953 en Zagreb

 

 

 

 

 

 

Lokalni kongresni odbor za Svjetski kongres esperantista u Zagrebu      LKK de la UK 1953 en Zagreb

 

 

 

 

 

 

 

Ista fotografija u listu "Esperanto", s komentarom  La sama foto en la revuo Esperanto, kun komentoj

 

 

 

 

 

 

Svečano otvaranje, u velikoj dvorani Zagrebačkog velesajma, tada na Savskoj cesti    

Solena malfermo, en la granda salono de la Zagreba Grandfoiro, tiam en la strato Savska

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Stadion u Kranjčevićevoj, u pozadini Tehnički muzej....

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Svečano proglašenje Zamenhofove ulice u Zagrebu, povodom (i za vrijeme) Kongresa
Solena malfermo de Zamenhof-strato en Zagreb, okaze de (kaj dum) la Kongreso

 

 

 

 

 

 

                     Izlet u Samobor         Ekskurso al Samobor  (Vidu la tabulon "Bonvenon al Samobor"")

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sur la tabulo:  Enirejo por ĉiuj ejoj kun escepto de la Salono Kabe

 

 

 

 

 

 

Elfried Malgrem i Ivo Borovečki kod zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca

Elfried Malgrem kaj Ivo Borovečki ĉe la zagreba urbestro Većeslav Holjevac

 

 

 

 

 

 

 

Kongresni autobus     Kongresa aŭtobuso

 

 

 

 

 

 

 

"Esperanto" revuo en junio 1953 pri esperantaj elsendoj de Radio Zagreb (1953 - 1992), enkondukitaj okaze de la kongreso

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

"... Estis neforgeseblaj tagoj por mi..." (skribis bildkarte el Zagreb unu samideano )

 

 

 

 

 

 


 

... pri tagoj ĉarmaj en suna Zagrebo kiam grandega familio esp-a....

 

Pismo Luciji Borčić, iz Norveške (Haugesund) u Zagreb, studeni 1953., 

pošiljatelj piše o lijepim danima na Kongresu u Zagrebu sljedeće:

Letero al Lucija Borčić, el Norvegio (Haugesund) al Zagreb, novembro 1953, 

la sendinto skribis pri belaj tagoj de la UK en Zagreb la sekvan tekston:

 

 

 

Kara!   (Haugesund, la 17/11 53.)
En bela aŭtuntago mi venas vizite al vi por transdoni salutojn korajn kaj varmajn.
Ĉi-tiu bildo rememorigas pri tagoj ĉarmaj en suna Zagrebo kiam grandega familio esp-a
horojn belajn en atmosfero harmonia. Freŝaj en la memoro estas ankoraŭ 
la kongressemajna aŭtobuso kaj la malluman nordan vintron lumigas la belaĵoj de tiu aventuro.
Hodiaŭ mi sendis al vi la danan-esp-an vortaron esperante ke ĝi bone alvenos.
Ĉu vi ricevis la norvegan? Korege mi dankas por la nova letero. Respondo ekiros tre baldaŭ.
Varme - Kore via Olav (Ola?)

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KURIOZITET      KURIOZAĴO

 

Pjesma "Dobrodošlica 38. kongresu esperantista u Zagrebu 1953"
Izdalo esperantsko društvo u Rijeci povodom svjetskog kongresa

 

La kanto "Bonveno al la 38 kongreso de Esperanto" (UK, Zagreb, 1953)
Eldonis esperanta societo de Rijeka okaze de la Universala kongreso  en Zagreb 1953

 

 

 


 

    K    R   A   J            F   I   N   O