35
godina Udruženja slijepih esperantista Hrvatske
(Antun
Kovač, 2006.)
U
siječnju 2006. navršilo se 35 godina od osnutka Udruženja slijepih
esperantista Hrvatske (USEH). Jedan od osnivača USEH-a prof. Krznarić smatra
da je to bila prva tzv. alternativna organizacija slijepih u Hrvatskoj, a za
razliku od kasnije osnivanih alternativnih organizacija, Udruženje je imalo
potporu Hrvatskog saveza slijepih, što je u početku kada je trebalo stvarati
uvjete za rad, bilo itekako važno. Danas, nažalost, te potpore i velikog
razumijevanja baš i nema, ali to, nasreću, zbog izmijenjenih društvenih
uvjeta, nije više od presudne važnosti za rad USEH-a.
Slijepi Hrvatske esperanto uče od 1920. godine, a imali su tu sreću da su im učitelji
bili svjetski poznati esperantisti kao dr. Ivo Lappena i prof. Karlo Muhar. Iako
se esperanto od 1953. učio kao neobavezni nastavni predmet u osnovnoj školi
današnjeg Centra Vinko Bek u Zagrebu, velik broj učenika ne samo da ga je
prihvatio i naučio, već su se kao odrasle osobe aktivno uključivali u
esperantski pokret u zemlji i inozemstvu, ne samo sa slijepima nego i sa videćim
esperantistima. Ova je aktivnost i dovela do osnivanja vlastitog udruženja u
siječnju 1971., jer je procijenjeno da će to kvalitativno i kvantitativno ojačati
esperantski pokret među slijepima, a ne zaboravimo da je tada esperanto kao međunarodni
jezik bio u usponu. Vjerovalo se da će ideje koje je esperanto zagovarao: mir,
prijateljstvo, međusobno razumijevanje, tolerancija, lakše međusobno
sporazumijevanje i jednostavnija komunikacija među ljudima, biti prihvaćeni u
blokovski podijeljenom i hladnoratovski usmjerenom svijetu.
Tako
USEH od 1971. okuplja i međusobno povezuje slijepe esperantiste u Hrvatskoj,
uključuje ih u esperantski pokret i omogućuje njihov organizirani rad i
djelovanje u korist širenja esperanta i suradnje esperantista u zemlji i
inozemstvu. Također djeluje u cilju boljeg informiranja o životu, radu i
postignućima slijepih, što upućuje na to da Udruženje nije isključivo
vezano samo za međunarodni jezik, iako mu je učenje i promidžba esperanta
primarni cilj i zadaća.
U svom 35-godišnjem postojanju Udruženje je prošlo različite faze razvitka i
djelovanja, uspone i padove. U prvih 20-ak godina u članstvu je bilo i do
stotinjak esperantista, jer su iz škole dolazili mladi koji su jezik učili i
bili su zainteresirani za njegovo širenje.
Tada su mogle biti razvijane aktivnosti kao predavanja (kako za članstvo, tako
i za građanstvo), tribine pa i priredbe kulturno-zabavnog karaktera, izdavačka
djelatnost na brajici te sudjelovanje na međunarodnim esperantskim skupovima.
Gotovo 20 godina izdavali su vlastiti zvučni časopis “Espero” (Nada).
Izdavačka djelatnost Udruženja na esperantu, i to na brajici, bila je osobito
plodna pa je tako stvoren prilično bogat knjižni fond, koji se danas još
uvijek ne može masovnije koristiti jer Udruženje nema vlastiti prostor. Kad
sam spomenuo da danas u Hrvatskom savezu slijepih nema dovoljno razumijevanja za
rad USEH-a, mislio sam upravo na nespremnost čelnika Saveza da pomognu u rješavanju
prostornog problema, budući da Hrvatski savez slijepih raspolaže znatnim
poslovnim prostorom koji se ne koristi za djelatnosti slijepih.
U vrijeme stagnacije Udruženja koje je nastupilo od konca 80-ih godina prošlog
stoljeća i potrajalo sve do 2000. godine, rad se uglavnom sveo na sudjelovanje
u radu međunarodnih kongresa slijepih esperantista, kako bi se barem održale
veze s prijateljima i esperantskim organizacijama iz inozemstva te pratila
zbivanja u međunarodnom esperantskom pokretu.
U svibnju 2000. godine održana je tzv. Obnoviteljska skupština USEH-a koja je
pokrenula rad Udruženja te su njegove aktivnosti ponovno u usponu. Nakon obnove
rada USEH-a ostvareni su mnogi programi i projekti. Sudjelovalo se na međunarodnim
esperantskim kongresima: 66. u Plovdivu, 68. na Balatonu, 70. u Beogradu i 71. u
Vilniusu. USEH je već 2001. godine organizirao 67. međunarodni esperantski
kongres u Kraljevici pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Stjepana Mesića
i na opće zadovoljstvo svih prisutnih. Dodajmo ovome da su slijepi esperantisti
već i ranije, točnije 1981., organizirali međunarodni esperantski kongres.
„Mladi opet uče esperanto“ bio je projekt realiziran tijekom 2004. i 2005.
godine, a predstavljao je elementarni tečaj učenja međunarodnog jezika, nakon
kojeg je USEH dobio 7 novih članova, što je itekako važno za djelatnost Udruženja,
budući da se esperanto od 1991. više ne uči u Centru Vinko Bek. Svi su novi
esperantisti članovi Udruge slijepih Zagreb pa je sada većina članova USEH-a
s područja Grada Zagreba i Zagrebačke županije. „Tempo“, zvučni časopis
za slijepe esperantiste, projekt je u tijeku, a ostvaruje se prilagodbom, tj.
izdavanjem u zvučnoj tehnici časopisa Tempo (Vrijeme) Hrvatskog saveza za
esperanto, kojega je USEH član. Izrađen je i projekt sudjelovanja na 72.
kongresu u Firenzi u ovoj godini, a financijska sredstva zatražena su od
Ministarstva kulture. Sadašnje aktivnosti udruženja su u porastu, ali zbog
specifičnih uvjeta – nedostatak vlastitog prostora – još su uvijek više
individualne i povremene, nego sustavne i zajedničke. Djelatnost udruženja
uglavnom se odvija kroz Hrvatski savez za esperanto i Međunarodni savez
slijepih esperantista. Ovaj prikaz ne bi bio potpun, kad ne bih spomenuo da su
pojedini članovi ovog udruženja obavljali i najodgovornije dužnosti u Međunarodnom
sa-vezu slijepih esperantista (LIBE) i sudjelovali u radu Svjetskog udruženja
za esperanto (UEA). Tako je prof. Karlović bio predsjednik i potpredsjednik
LIBE-a, a prof. Muhar, zbog svojih aktivnosti na međunarodnom planu, postao je
počasnim članom LIBE-a. Na 71. kongresu u Vilniusu (Litva) u Upravni odbor
LIBE-a izabran je tajnik Udruženja Dragan Štoković iz Pule, što samo potvrđuje
da je rad Udruženja nakon 2000. u esperantskom svijetu već zapažen.
Antun Kovač objašnjava djeci rad s kompjuterom za slijepe Antun Kovač klarigas al infanoj pri komputilo