ESPERANTO I ESPERANTISTI

 I neupućenima nije velika tajna da se esperanto kao jezik po nekim svojim karakteristikama izdvaja od većine postojećih jezika. Ta posebitost uvjetovana je činjenicom da je esperanto nastao na bitno različit način od većine ljudskih jezika, tj. svjesnom intervencijom jednog čovjeka i razvijao se organiziranom djelatnošću jedne grupe ljudi. Kod postojećih nacionalnih jezika periodu svjesne intervencije u jezičnu strukturu prethodi jedan vrlo dug period spontanog razvoja jezika kao komunikacijskog instrumenta određene ljudske zajednice. Može se reći da period svjesnih intervencija počinje s pojavom pisma, a posebno s pojavom normiranja jezika, izgradnje gramatika, rječnika i drugih više ili manje obvezujućih priručnika koji određuju poželjan i dozvoljen oblik govornog i pisanog jezika. Ta dva perioda u razvoju ljudskih jezika možemo, pa makar i samo slikovito, nazvati razdobljima prethistorije i historije ljudskih jezika. Prema toj podijeli esperanto svoj život počinje kao pisan i normiran jezik, dakle kao historijski lingvistički fenomen. Naravno da spontani element u razvoju jezika igra važnu ulogu i u kasnijem, historijskom periodu i taj je element prisutan u esperantu na isti način i u istoj mjeri koliko i kod ostalih ljudskih jezika. Na taj se način esperanto po svojim bitnim obilježjima ne razlikuje od ostalih ljudskih jezika, odnosno razlikuje se od njih onoliko koliko se međusobno razlikuju najrazličitiji jezici i sličan im je onoliko koliko su jezici inače (i pored silne međusobne različitosti) međusobno slični. 

 "Umjetno" porijeklo esperanta pojavljuje se, dakle, kao njegovo historijsko obilježje a ne kao lingvistički posebno relevantna činjenica. Svjesni napori i organizirana aktivnost na poljima jezičnog planiranja i normiranja pravilo je kod svih civiliziranih jezika te je esperanto umjetan jezik onoliko koliko su to i drugi jezici i onoliko koliko to svi pismeni jezici trebaju biti da bi mogli uspješno ispunjavati svoju ulogu relativno stabilnih sredstava međuljudske komunikacije. Vrijednosna kvalifikacija esperanta kao "umjetnog" za razliku od "prirodnih" jezika ima svoje korijene u zastarjelom i u znanosti o jeziku odavno prevaziđenom, biologističkom poimanju jezika. U tom smislu esperanto je podjednako prirodan koliko i drugi jezici.

VIŠEJEZIČNOST

 Međutim, zahvaljujući planskom porijeklu esperanto posjeduje i neke nesumnjive posebnosti u pogledu svoje strukture. Neke prednosti jezičnog planiranja kao svjesnog postupka smanjivanja raznolikosti jezičnih oblika u esperantu su više iskorištene, pa je taj jezik višestruko lakši od svih postojećih ljudskih jezika. Tijekom svoje povijesti latinski je, na primjer, razvio četiri konjugacije i pet deklinacija kao i niz nepravilnih oblika i iznimaka. Bilo bi ravno idiotizmu ako bismo, praveći planski jezik, uveli više od jedne deklinacije i konjugacije, a u najmanju ruku nerazumno odlučiti se za padeže i glagolske oblike različite za svako lice ako nas primjeri drugih jezika (npr. engleskog) uvjeravaju da su moguća i racionalnija i ekonomičnija rješenja. Zato esperanto nema ni konjugacije ni izuzetaka, a od padeža svega dva (nominativ i akuzativ), što znatno olakšava njegovo učenje.

 To je jedna od posljedica planskog porijekla ovog jezika i obilježje po kome se esperanto bitno razlikuje od drugih postojećih jezika. To svojstvo esperanta nije ni nevažno ni slučajno, a s njim je povezana i jedna druga bitna karakteristika ovog jezika - njegova namjena. Esperanto je nastao kao plod jednog pogleda na međunarodnu zajednicu i ulogu jezika u njenom životu. Lazar Ludvig Zamenhof uočio je da nesnošljivost između pojedinih grupa ljudi, najčešće nacija i vjeroispovijesti, počiva na međusobnom nepoznavanju i nerazumijevanju. Pri tome različitost jezika predstavlja veliku prepreku boljem upoznavanju i izravnim kontaktima ljudi iz različitih sredina. Osim toga, brojnost jezika u svijetu je tolika da je nemoguće ostvariti podjednake i recipročne kontakte svih sa svima. Nije nikakvo čudo da Biblija višejezičnost smatra božjim prokletstvom i kaznom za ljudski rod. 

Takva situacija nanosi velike štete međunarodnoj zajednici: ogromne riznice znanja i iskustva brojnih kultura i naroda ostaju zatvorene tisućama brava i nedostupne svim narodima svijeta, a svijetom obično dominiraju kulture velikih naroda i zemalja, često kao posljedica dominacije njihova oružja i strojeva, a najveći umovi znanosti i tehnike moraju veći dio svoga života utrošiti na učenje više stranih jezika. U svakom slučaju blagotvornije bi bilo da su to vrijeme posvetili znanostima u kojima su eksperti. Tako se najčešće događa da na raznim međunarodnim skupovima nisu najaktivniji oni koji su najbolji stručnjaci za dotično područje, nego oni koji najbolje poznaju radne jezike tih skupova, a najčešće su to oni kojima su ti jezici materinji. Osim toga, stranim jezicima u pravilu vlada malobrojna visokoobrazovana i imućna elita, a ne najširi slojevi stanovništva, te međunarodni život postaje privilegija obrazovanih i imućnih.

Suvremeni odnosi u svijetu zahtijevaju sve veću demokratizaciju međunarodnih odnosa, što u sadašnjoj jezičnoj situaciji neće nikako biti moguće. Naše vrijeme se u tom pogledu vrlo malo razlikuje od vremena kad je javni život bio privilegija malobrojnih koji su vladali latinskim. I na kraju: zar je nevažno da običan, prosječan čovjek ostaje nemoćan i nijem u susretu s čovjekom iz druge zemlje, zar si njih dvojica ne bi imali što reći? Zar je njihova ljudska radoznalost manje bitna od "velikih" diplomatskih poslova? Jer, konačno, kad ti obični ljudi budu u stanju da preuzmu monopole posvećenih poliglota, mržnje, ksenofobije i nacionalizmi kojima vješto manipuliraju političke elite iščeznut će, a međunarodna zajednica postat će zajednica ljudi više sličnih nego različitih, a ne suprotstavljenih političkih sistema. Dakako da izvori sukoba u svijetu ne leže u različitosti jezika već u biti političke vlasti, ali je sigurno da je ukidanje monopola na informiranje i komunikaciju put i uvjet za prevladavanje te otuđenosti.

SUDBINE "SVJETSKIH JEZIKA"

 Postoji nekoliko ideja za rješavanje tog babilonskog prokletstva. Neki misle da je problem rješiv postojanjem tzv. svjetskih jezika kao što su engleski, francuski, ruski i sl. Svjedoci smo neprestanog rasta međunarodno značajnih jezika i radnih i službenih jezika UN te drugih međunarodnih organizacija. Osim engleskog na scenu su još stupili i arapski, kineski, hindu, španjolski, a uskoro u tom društvu možemo s razlogom očekivati i japanski, svahili i još neke. Priznanje međunarodnih privilegija određenom jeziku znači priznanje sile na ekonomskom ili političkom polju. Nije teško zaključiti kako takav poredak pored stalnog suparništva ima i još jednu lošu stranu, tj. da ogromnu većinu naroda stavlja u neravnopravan položaj. Osim toga povijest nas uči da je svaka sila prolazna pa i jezična. Najbolje nam o tome svjedoči latinski, pa u suvremeno doba i francuski. A da ne idemo daleko: zar samo prije 150 godina u našim krajevima talijanski, njemački, madžarski i turski nisu igrali tako važnu ulogu, a grčki, nekada jezik rimskih patricija i čitava obrazovana svijeta, sveden je na mali dio jednog europskog poluotoka, na provincijski i međunarodno beznačajan jezik? Samo nepromišljeni mogu biti uvjereni da je sadašnji jezični poredak ustanovljen jednom za uvijek.

Gledano iz drugog kuta, vidjet ćemo da postojanje takozvanih "svjetskih" jezika više priječi no što omogućava istinsku razmjenu kulturnih dobara i međunarodno sporazumijevanje: Jer ako većina manjih naroda uči engleski ili francuski jezik, ne može se govoriti ni o kakvoj obostranoj komunikaciji, jer narodi engleskog ili francuskog jezika nisu ni u približno istoj mjeri obaviješteni o jezicima i kulturama drugih naroda. Jezična dominacija i diskriminacija samo su odrazi ekonomske i drugih oblika dominacije i diskriminacije. Pitanje koje se sve češće postavlja i izvan esperantskih krugova je da li je moguć neki drugi oblik komuniciranja koji osigurava ravnopravnost svih sudionika? U takvoj situaciji prevođenje postaje više surogat istinske komunikacije nego pravo rješenje, a troškovi prevođenja odnose i do trećinu proračuna međunarodnih organizacija. Izravnu komunikaciju licem u lice teško da može nadomjestiti prevodilac.

NEUTRALAN MEĐUNARODNI JEZIK

 Kako je očito da većina naroda neće prihvatiti nametanje jezika vodećih svjetskih sila, nametnuo se zaključak da je rješenje u nacionalno neutralnom jeziku kakav je npr. bio latinski ili kao što su danas svahili ili indonežanski. Primjeri ovih jezika pokazuju da oni upravo zbog svoje neutralnosti uspješno vrše svoju funkciju međuetničkog sporazumijevanja. Iz toga su uslijedile teorije o oživljavanju upotrebe latinskoga ili čak grčkoga. Nije teško odgonetnuti zašto su ovi projekti ostali puke, iako dobronamjerne tlapnje. Ti su jezici već postali nesposobnima za suvremene komunikacijske funkcije, a s druge strane su jezici određene kulture kao što su i svahili i indonežanski afrički odnosno azijski jezici. Jezik je izraz određene kulture i civilizacije i svahili kao jezik afričke sredine nepodoban je za vršenje međunarodne funkcije jednako kao što su to engleski i francuski kao odraz jedne kulture strane azijskim i afričkim narodima. Naravno, osim ako ne prihvaćamo da govorimo o problemima Afrike ili Azije u terminima koje nam nude evropski jezici.

 Kupivši ovu knjižicu i odlučivši se za učenje međunarodnog jezika esperanta, vi ste se uključili u veliku svjetsku zajednicu koja vjeruje da je rješenje u uvođenju neutralnog međunarodnog jezika koji je lak za učenje i tako dostupan i manje obrazovanim slojevima, koji ne pripada ni jednom narodu i pripada svima podjednako, u čijem krilu se podjednako domaćom osjećaju japanska i brazilska kultura, čija značenja nisu prožeta ideološkim sadržajima jedne nacionalne civilizacije i u koga se mogu unijeti elementi kultura svih naroda svijeta.

 Racionalnih argumenata protiv ovakvog rješenja ne može biti ako se svijet promatra sa stajališta njegovih humanijih i racionalnijih mogućnosti, ako ga se želi učiniti ljudskijim i boljim. 

Esperantski pokret nije zajednica fantasta i ispraznih kozmopolita koji jednostavno ignoriraju postojeću jezičnu i kulturnu šarolikost svijeta. Esperantski pokret ne želi svesti tu osebujnost na monotonu jednoličnost nego upravo afirmirati i osloboditi tu raznolikost te je učiniti sastavnim dijelom kulture svih ljudi, ma gdje oni živjeli, učiniti tu raznolikost faktorom napretka čitave ljudske zajednice, osloboditi iz začarane kutije to silno bogatstvo ljudskog roda. Esperantski pokret nema za cilj da dokine postojeće jezike nego naprotiv: da omogući maksimalan razvoj svih jezika i kultura rukovodeći se maksimom: svatko u svojoj kući svoj dijalekt, u svojoj državi svoj nacionalni jezik, a u kontaktu s pripadnicima drugih naroda neutralan međunarodni jezik. Samo na taj način kulturni pluralitet bit će očuvan.

TKO SU ESPERANTISTI?

 Nitko ne tvrdi da će se događaji upravo ovako odvijati, pogotovo ako znamo da su sila i mrak u povijesti često igrale važniju ulogu od razuma. Esperantisti nisu apstraktni utopisti niti pripadaju onoj vrsti vulgarnih realista koji smatraju da se stvarnost iscrpljuje u trenutno danoj slici svijeta. Oni su istinski realisti u onom smislu u kome je stvarnost ne samo zbir datosti nego i čitav niz neostvarenih mogućnosti, pogotovo onih humanijih i razumnijih. Svijet nije samo ono što je sada i ovakav kakav je sada (a zagovornici poretka svjetskih jezika tako gledaju na stvari) nego je i sve što može biti, sve čemu se ljudsko biće može nadati i sve što je čovjek u stanju učiniti da svoje nade i ostvari. Ta nada je i realnija i izvjesnija nego sve varke trenutka koji je, uostalom, prolazan i varljiv u svojoj opipljivosti.
 Zbog toga NADU (espero = nada) esperantisti kao princip nose u svom imenu i u zelenoj boji svoje zastave, iako svoju uvjerenost u njeno ostvarenje temelje u vrlo konkretnoj aktivnosti na mijenjanju svijeta sa stajališta neostvarenih mogućnosti njegova razvoja.

 Zbog toga esperantistu ne čini samo poznavanje jezika, a čak bi se moglo reći da vladanje jezikom nije uvjet da se netko nazove esperantistom. Biti esperantistom znači prije svega prihvaćati ideje koje pokret za međunarodni jezik ima u svojoj osnovi i zalagati se za njihovo ostvarenje.
 
 Nikola Rašić

 Osjećaj mnogih ljudi da je esperanto umjetan, bitno manje vrijedan od ostalih jezika koji to nisu, dolazi zapravo od činjenice da svi drugi jezici pripadaju nekoj skupini, označavaju identitet neke grupe, a da esperanto ne pripada nikome. To nije točno. Esperanto pripada ljudima koji ga upotrebljavaju i vole, koji čitaju na njemu i pišu, a to su esperantisti, koje on i identitetno označava. Dakle ni po tome se esperanto ne razlikuje od drugih jezika. Zbog toga bi mu se moglo predbaciti da nije neutralan, što je na neki način istina. Ipak, on ne pripada nikakvoj državi i klasičnom narodu, već ljudima, koji su izabrali da se bore za ravnopravniji svijet, pa će rado predati ovaj "svoj" jezik svijetu (ili možda prije toga Europi), kad to oni budu htjeli. 
 Zlatko Tišljar

 - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
* Ovaj je tekst sastavni dio udžbenika: "ESPERANTO - udžbenik međunarodnog jezika"; autori: R. Imbert, I. Špoljarec, S. Štimec, Z. Tišljar; 8. izdanje; Izdavači: KEL i Izvori ; Zagreb 1999.