ČAROBNI
BRAZIL
OSJEČKI ESPERANTIST PRIPOVIJEDA O SVOM PUTOVANJU U BRAZIL
(Esperantisti su vrlo često takvi da vole putovati. U ovom članku o svom
putovanju po Brazilu i sudjelovanju na 87. Svjetskom kongresu esperantista u
mjestu Fortaleza piše Damir Malkoč iz Osijeka. Tekst je u kraćoj verziji
objavljen u Tempu, u jesen 2002, te na Internetu, na stranicama KEL-a. Ova je
verzija teksta objavljena u knjizi "Esperantski
mozaik" D.Klobučara)
Saznao sam za druge
ljude iz Hrvatske koji su planirali isti put i pridružio sam se njihovoj grupi.
Planiranje putovanja trajalo je nekoliko mjeseci. Trebali smo pribaviti vize,
odrediti mjesta koja ćemo posjetiti, rezervirati noćenja i kupiti avionske
karte do Brazila i unutar Brazila. Osim toga, trebalo je obaviti i cijepljenja.
Na
kraju je to sve obavljeno i ušli smo u avion. Letjeli smo od Zagreba do Pariza,
a odatle do Rio de Janeira. Po dolasku u Rio otišli smo u hostel u kojem smo
imali rezervirana mjesta. Iako smo zbog kašnjenja aviona stigli u hostel kasno
i bili umorni od dugoga puta, odmah smo nakon smještanja otišli u pokrajnji
restoran. Još kod kuće sam se informirao o brazilskim specijalitetima i odmah
sam znao što naručiti: "churrasco", pečeno meso.
Sutradan
smo već odletjeli za Foz do Iguaçu. Cilj su nam bili čuveni vodopadi o kojima
sam mnogo čitao i čije sam fotografije vidio na Internetu. Prvog dana smo
posjetili njegovu brazilsku stranu i moj je fotoaparat radio punom parom. Prenoćili
smo u vrlo simpatičnom hostelu
izvan grada s vrlo lijepim vrtom. Idućeg dana smo posjetili argentinsku stranu,
veću i impozantniju. Vozač našeg autobusa
nije poznavao nijedan strani jezik, ali to ga nije sprečavalo da govori
cijelo vrijeme grupi stranaca! Sasvim normalna stvar za Brazil: uvijek se obraćaju
strancima i uvijek hoće pomoći, iako tek malobrojni govore strane jezike.
Engleski je u Brazilu jedva od neke koristi; osim portugalskog, pomaže još
samo španjolski (sličan portugalskom). Srećom, Hrvati ne trebaju vizu za
Argentinu, jer kasnije sam saznao od nekih esperantista (op.ur. iz drugih
zemalja) da nisu mogli ići na drugu stranu zbog problema s vizom. Tamo smo
proveli cijeli dan na izletu. Tu je ljepotu teško opisati riječima. To se
treba vidjeti očima i čuti ušima. Putovali smo brodićem, koji nas je doveo
skoro do vodopada, pa smo bili potpuno mokri. U blizini brodića se prodaje
razna odjeća (čak i gaće!). Mnogi ljudi su platili dva put: prvi put da ih se
smoči, a zatim za suhu odjeću! Na kraju smo vidjeli tzv. "Đavolje
grlo", veliki i snažni vodopad, gdje voda s tri strane pada dolje uz
ogromnu buku.
Od
slapova smo putovali autobusom do Pato Branco, grada u kojem se održavao IJK.
Došli smo malo kasnije, ne na početak kongresa. Toplo smo primljeni. Zagrljaji
i poljupci kao da se znamo već mnogo godina. Mnogo je esperantista u Brazilu, a
rijetko imaju priliku susresti strance. Za mnoge su skupi čak i ti kongresi u
samom Brazilu (put, kongresna kotizacija). Stoga su kongresi za njih velik događaj.
Predavanja
su bila u drugoj zgradi, do koje smo se vozili autobusom. Od programa ćemo
sigurno zapamtiti spektakularno otvaranje "Nova Espero", zajednice u
kojoj se koristi esperanto, s predstavama, vatrometom i svečanim otkrivanjem
ploče u Zamenhofovu čast. Treba spomenuti i predstavu "Kuća koja je plašila"
u izvedbi lokalne grupe, održana u kazalištu.
Naš
sljedeći cilj bila je Curitiba, zanimljiv grad s mnogo zelenila. Putovao sam
sam, jedan dan nakon ostalih. Vozio sam se u vrlo komfornom autobusu s
krevetima. U Brazilu željeznica jedva da postoji, pa su za dugačke ture
pogodni takvi autobusi, u kojima se može dobro naspavati tijekom putovanja.
Jednom sam čuo da je Curitiba preporučena od strane Ujedinjenih naroda
zemljama u razvoju kao uzor kako graditi velike gradove koji su ipak ugodni za
ljudski život. Išli smo za mjesto Paranaguá turističkim vlakom, posjetivši
usput gradić Morretes. Nažalost, vrijeme je bilo loše i stoga nismo mnogo
vidjeli. Neki od nas su kupili videokasetu da mogu vidjeti znamenitosti barem
kod kuće. Na glavnom trgu u Paranagui čuli smo glazbu. Nismo mogli vjerovati
svojim ušima: čula se pjesma "I ljuljaju se kreveti" hrvatske grupe
Colonia. Baš zabavno! Toliko kilometara od kuće čuli smo hrvatski jezik!
Nakon
Curitibe posjetili smo Braziliju, glavni grad. Grad je sagrađen u šezdesetim
godinama prošlog stoljeća. Karakteriziraju ga moderne zgrade. Grad izgleda
sasvim neobično i teško se orijentirati (mada domaći tvrde da je zapravo vrlo
lako). Iskoristio sam blizinu sjedišta brazilskog esperantskog saveza i
posjetio ga. Primio me je predsjednik saveza, koji se upravo pripremao na put na
UK u Fortalezu.
Sljedeći
cilj je bio Manaus u Amazoni. Prvog smo dana razgledavali grad, za nas prilično
egzotičan. Posjetili smo, uz ostalo, kazalište i zoološki vrt. Večerali smo
u tipičnom brazilskom restoranu, kakvog zovu "churrascaria", i tamo
jeli, naravno, "churrasco". U takvim restoranima plaća se fiksni
iznos i jede koliko se može. Posjet džungli bio je, naravno, nezaboravan doživljaj.
Proveli smo tri dana i dvije noći na brodu u džungli. Prva životinja koju smo
vidjeli bio je ljenjivac. Uistinu lijena životinja. Naš vodič ga je lako
uhvatio. Bio je prelijen za bježanje. Kad smo ga poslije bacili u vodu, vrlo je
sporo plivao do drveta. Vidjeli smo mnoge životinje i biljke, mnogima od njih
nismo znali ni imena. Kad god smo pitali našeg vodiča za ime neke biljke ili
životinje, rekao bi nam neku sasvim nerazumljivu riječ na urođeničkom
jeziku! Vidjeli smo i ljude koji tamo stanuju. Mnoga su djeca veslala u čamcima.
Izgleda da se roditelji uopće ne boje da bi se čamac mogao prevrnuti! Djeca su
imala i jednu zabavnu igru: penjati se na drvo i s vremena na vrijeme naprosto
pasti u vodu, i opet se penjati...
Sasvim
neočekivano ugledali smo jednu crkvu. Na tako divljem mjestu nisam mogao
pomisliti da ću vidjeti nešto slično. Plivali smo u rijeci. Poslije smo
pecali pirane u toj istoj rijeci! Kad sam poslije, vrativši se kući, pričao o
tome prijateljima, mislim da mi nisu vjerovali. No ne bih ni ja njima. Naš vodič
je obećao da će nam uhvatiti krokodila. Noću smo tražili krokodile i zbilja
jednog uhvatili! Da, bio je malen, ali ipak krokodil! I oluju s kišom smo doživjeli
na brodu. Rekoh u šali: "Sada znam odakle je došla tolika voda koja je
oko nas!". Rijeka Rio Negro je toliko široka da izgleda kao more, pa je ta
oluja bila neka vrsta pustolovine. Bili smo zaštićeni od jake kiše zavjesama
s triju strana, ali ne i s četvrte. Naše stvari su se malo smočile iako smo
ih pokušali zaštititi u visećim ležajevima. Za to vrijeme naš se vodič
spokojno tuširao na palubi! Posljednjeg dana bili smo na lijepom otoku. Navodno
su tamo šezdesetih godina izumrli posljednji ljudožderi (možda su ih
pojeli?!).
Od
Manausa smo svi letjeli istim avionom, ali nismo izašli na istom mjestu. Dok su
ostali letjeli u Salvador i poslije dva dana u Rio, ja sam odlučio ostati
cijeli tjedan na UK u Fortalezi. Već sam u avionu susreo esperantiste, mladi
par iz Brazila. Pomogli su mi u gradu da se sporazumijem s taksistima, te sam
tako došao do hostela. Na kongresu je bilo mnogo ljudi, vjerojatno mnogo više
nego što će pokazati statistika, jer nije bilo kontrole kongresnih znački, a
to je bila dobra odluka. Vjerojatno su mnogi Brazilci sudjelovali na kongresu ne
prijavivši se, jer je za njih kotizacija bila previsoka. Bilo bi šteta
zatvoriti vrata pred mnogim ljudima koji su se jako radovali rijetkoj prilici da
se susretnu sa strancima. Za njih je kongres bio velik doživljaj.
Fortaleza
je veliki grad (1,9 milijuna stanovnika) u blizini ekvatora. Iako je cijele
godine temperatura visoka (dnevno oko 30oC, noću oko 26o),
vrijeme je bilo ugodno, jer je zrak suh i vjetrić stalno piri. U gradu ima
mnogo plaža. Prvi put kad smo došli na plažu bili smo iznenađeni. Došli smo
popodne, između 17 i 18 sati, a sunce samo što nije zašlo. Nismo znali da
tamo sunce tako brzo nestaje!
Iz
programa bih posebno izdvojio Nacionalnu večer koja je zaista očarala publiku.
Prelijepi kostimi i brazilska glazba sigurno će svima ostati u sjećanju. Pa i
dan izleta pružio nam je mnogo užitka. Izabrao sam izlet u Morro Branco. Vožnja
preko plaža u tzv. "buggy"-vozilima bila je veoma zabavna; mnogi su uživali
i u klizanju niz pješčane brežuljke. Dok smo ležali na plaži, iznenadila
nas je gđa Barbara Pietrzak (urednica esperantske redakcije Radio Polonia) i
napravila intervju s nekolicinom od nas.
Okusili
smo i noćni život Brazila. Posjet baru "Pirate bar" bio je zaista
zanimljiv. Glazba i ples plesnih grupa (i posjetilaca) trajali su vjerojatno
cijele noći bez odmora (barem je tako bilo do 2.30, kad sam otišao spavati).
Jedne večeri je pred kafićem u gradu bila svečanost, čini se da je neki
lokalni klub (nogometni?) pobijedio, jer su svi mahali zastavama i pjevali na
ulici.
Svečano
zatvaranje, nažalost, nisam vidio, jer sam morao letjeti za Rio. U Riu sam imao
malo vremena prije polijetanja kući (jedno poslijepodne). Posjetio sam
Glavu Šećera, poznato brdo s kog se vidi cijeli grad i gradske plaže (Copacabana,
Ipanema). Kip Isusa sam, zbog nedostatka vremena, nažalost vidio samo iz
daljine. Promet u Riu je vrlo gust i kaotičan. Općenito u Brazilu nema baš
svuda semafora za pješake, ali treba gledati one za automobile! Najprije sam se
bojao prelaziti ulice. Zatim sam jednostavno počeo oponašati domaće ljude:
kad oni prelaze, prelazim i ja.
Vratio
sam se u Europu, ali sjećanja na Brazil, na lijepu zemlju s ljubaznim ljudima,
još su uvijek svježa. Moram ga jednom ponovo posjetiti!
*
*
*
Op.ur.
dodatak članku: riječ "churrasco"
se izgovara kao "šurasko", "žurasko" ili "džurasko";
autor teksta ni sam nije mogao jasno razabrati kako to Brazilci izgovaraju. Zbog
predodžbe o veličini Brazila, naveo je ove udaljenosti letenja: Rio de Janeiro
- Foz do Iguaçu: 1.150 km; Manaus - Fortaleza: 2.400 km; Fortaleza - Rio de
Janeiro: 2.200 km. Na naknadno pitanje o cijepljenjima, dodao je ovaj tekst:
Prije
puta preporučeno nam je cijepljenje protiv žute groznice, hepatitisa, tetanusa
i trbušnog tifusa. Od toga je žuta groznica baš izričito preporučena i u
formularu za izdavanje vize (obavezno samo za one koji su u posljednja tri
mjeseca boravili u nekoj od ugroženih zemalja, preporučeno za one koji putuju
u neke od ugroženih brazilskih saveznih država). Ja sam se cijepio samo protiv
žute groznice i još dodatno protiv tetanusa (protiv tetanusa je besplatno, kod
liječnika opće prakse). Što se ostalih bolesti tiče, pazio sam što jedem i
pijem i uzdao se u sreću. Osim toga, uzimali smo tablete Lariam (zaštita od
malarije) jednom tjedno - prva tableta tjedan dana pred polazak, zadnja četiri
tjedna po povratku. Ipak, te tablete samo pomažu u slučaju zaraze. Treba se čuvati
komaraca (Autan, mreža). No, ja ih gotovo nisam ni vidio. U Amazoniji, u području
rijeke Rio Negro je, navodno, kiselo, a to ne pogoduje razvoju komaraca. Nakon
povratka sam četiri tjedna bio podvrgnut ispitivanju u Zavodu za javno
zdravstvo. Svaki tjedan sam odgovarao na pitanje kako se osjećam i uzimali su
mi krv. Eto, to je to.
www.esperanto.hr - povratak na stranicu Hrvatskog saveza za esperanto