Uz izvođače programa, profesorice Ines Konjevod i Mirelu Bartolić, buduću profesoricu Anu Račić, studenta kineskog jezika Marina Mikulića, predsjednicu Esperantskog društva Sisak Natašu Dorosulić, večeri je nazočila i gospođa Judita Rey Hudeček, predsjednica Hrvatskog saveza za esperanto. Oduševljeno komentirajući program i ambijent obilježavanja obljetnice, u inače prelijepom zdanju Hotela Central, gospođa Judita predstavila je inicijatora ove večeri i cjelokupne priče o Antoniji Jozičić, gospođu Spomenku Štimec, istaknutu članicu Hrvatskog saveza za esperanto koja je najzaslužnija za otkrivanje priče o “milostivoj” Antoniji i koja je i sastavila ovaj program, ali zbog bolesti nije mogla i osobno doći. 

A gdje i kako je Antonija Jozičić živjela te koja im je poveznica opisala je “čuvarica” ostavštine ove kostajničke esperantistice, gospođa Milkica Lukic, predstavivši i dio predmeta iz ove vrijedne zbirke. Nadamo se da će se u skoro vrijeme osigurati sredstva i prostor u našem gradu za “Sobu Antonije Jozičić” da se priča o njoj nastavi pričati.
Kako je profesorica Judita Rey Hudeček doživjela ovu večer u Hrvatskoj Kostajnici najbolje kazuju njene riječi koje je uputila svojim prijateljicama:

(Sličan je program održan 25.1.2011. povodom Noći muzeja u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu.)

FOTOGRAFIJE S PREDAVANJA

"Dijalog" Antonije Jozičić i Milke Pogačić

Publika u Hotelu Central

Voditelji i organizatori događaja

BIOGRAFIJA I DJELO ANTONIJE JOZIČIĆ
SA STRANICA TURISTIČKE ZAJEDNICE HRV. KOSTAJNICA
(a prema materijalima Spomenke Štimec):

Antonija Jozičić rođena je u učiteljskoj obitelji u Novoj Gradiški 6.6.1869. Školovala se u Petrovaradinu i Brodu na Savi, a za učiteljicu se osposobila u Zagrebu. Službovala je u Vel. Kopanici i Vinkovcima te u Kostajnici od 1902. do umirovljenja. Predavala je matematiku, risanje i krasopis. Umrla je u Kostajnici 1945. gdje je i pokopana u obiteljskoj grobnici na kostajničkom groblju Sv.Rok.

Milostiva“ Antonija Jozičić je 1913. u kostajničkoj tiskari “Vugrin” o svom trošku, na međunarodnom jeziku esperantu, tiskala knjigu pod naslovom „Ispovijest“, autorice hrvatske učiteljice i književnice Milke Pogačić i poslala je po svijetu. Jedan je primjerak došao u Šangaj i prema toj knjizi je 1931.godine napravljen prvi prijevod jedne hrvatske knjige na kineski jezik.

Dugi niz godina o ovoj “vezi” hrvatske i Kine kao i samoj Antoniji Jozičić nije se znalo i pisalo sve dok se nije otkrilo da prva prevedena knjiga sa hrvatskog na kineski jezik nije Šimunovićev Alkar nego “Confeso” Milke Pogačić.
Evo članka autora Davora Grgata objavljenog 2005.godine u Slobodnoj Dalmaciji, kojim je slikovito opisan ovaj događaj:

PRVI KONTAKTI HRVATSKE I KINESKE KNJIŽEVNOSTI
Priznanje od Alkara starije

ZAGREB – Ne zvuči senzacionalno, ili barem kako za koga, no vrijedi notirati, otkriveno je novo hrvatsko djelo prevedeno na kineski, i to iz 1931.! Vjerovalo se da je prvi prijevod hrvatske književnosti na kineski tiskan u Šangaju 1936. Bio je to, naime, Alkar Dinka Šimunovića u prijevodu Su Fang Sija koji je knjigu tiskao pod nazivom Prsten, u uglednoj šangajskoj izdavačkoj kući Shangiru. Ova izdavačka kuća još i danas djeluje, preseljena iz Šangaja u Peking. Prvi prijevod hrvatske knjige na kineski, tako se držalo, bio je ostvaren prema esperantskom prijevodu Alkara.
Godine 2004. objavljena Koncizna povijest esperantskog pokreta u Kini pomiče prvi prijevodni kontakt hrvatske i kineske književnosti pet godina ranije. Prije Šimunovića, Kinezi su s esperanta na kineski preveli zanimljivu prozu učiteljice Milke Pogačić (rođene 1860.). Autor kineskog prijevoda bio je ugledni kineski pisac Wang Luyan (1902. – 1944.) koji je s esperanta na kineski, među ostalim, preveo i Sienkiewicza. Roman bi se danas mogao svrstati i u kategoriju ženske proze i kategoriju “krimića”dok je u predgovoru 1913. istaknut njegov pedagoški značaj. Kako je roman Milke Pogačić stigao u Kinu u kasnim dvadesetim godinama? Zasluga prevođenja pripada učiteljici Antoniji Jozičić, koja je djelo Milke Pogačić Priznanje prevela na esperanto i 1913. objavila pod naslovom Konfeso, u vlastitom izdanju, u Kostajnici. Prethodne 1912., Antonija Jozičić sudjelovala je na Svjetskom kongresu esperantista u Krakowu i tamo očito dobila poticaj da investira u objavljivanje prijevoda svoje kolegice Milke Pogačić. Knjiga je, u svom esperantskom prijevodu, stigla i do Šangaja. Dok je na izdanju u Kostajnici tiskana cijena od 1,20 kruna, kineski prijevod koštao je 0,7 srebrnog dolara. Djelo nosi opasku na kineskom “izdano u lipnju u 12. Republike Kine”. Knjiga koja je započela svoj život u Kostajnici 1913., danas se čuva u zaštićenom fondu kineske državne biblioteke s izdanjima iz inozemstva i obični čitatelji je ne mogu posuditi. Primjerak esperantskog prijevoda knjige Milke Pogačić čuva se u esperantskoj biblioteci Hrvatskog saveza za esperanto u Zagrebu, a za cijelu je priču zaslužna Spomenka Štimec koja ju je zahvaljujući istraživačkoj upornosti iznjela na svjetlo dana.

Priča je krenula dalje. 2011.godine povodom “Noći muzeja”, u suradnji sa Hrvatskim školskim muzejem u Zagrebu, gospođom Spomenkom Štimec iz Hrvatskog saveza za esperenato i nasljednicom ostavštine “milostive” Antonije, gospođom Milkicom Lukić, “kostajnička delegacija” na zanimljiv način je predstavila život i djelovanje Antonije Jozičić u Hrvatskoj Kostajnici.