ESPERANTSKI SPOMENIK OD KARARSKOG MRAMORA
Piše Spomenka Štimec.

(TEKST OBJAVLJEN U KNJIZI "ESPERANTSKI MOZAIK" D.KLOBUČARA. RIJEČ JE  O SPOMENIKU ISPRED EKONOMSKOG FAKULTETA U ZAGREBU, POSTAVLJENOM 2001. POVODOM 86. SVJETSKOG KONGRESA ESPERANTISTA U ZAGREBU. SPOMENIK IMA TEKST NA ESPERANTU: "ESPERANTO - POR MONDA KOMUNIKADO EN PACO KAJ LIBERO", U PRIJEVODU: "ESPERANTO - ZA SVJETSKO KOMUNICIRANJE U MIRU I SLOBODI". SPOMENIK JE DAR GRADU ZAGREBU OD STRANE POZNATOG DANSKOG KIPARA J.NEERGARDA.)

*   *   *

Najljepšu uspomenu na esperanto u Zagrebu ostavio je do sada Svjetski esperantski kongres godine 1953, a to je Zamenhofova ulica u Zagrebu. Iz istog vremena potječe i drugi zagrebački spomenik, ali taj je trajao samo 40 godina, a to su esperantske emisije Radio Zagreba. Što će ostaviti Zagrebu ovaj kongres? Što neće biti prolazno? Tako se rodila ideja da zagrebački esperantisti zaslužuju spomenik... O tome piše Spomenka Štimec, najzaslužnija za realizaciju te ideje:

 *   *   *

Supruga nekadašnjeg predsjednika Hrvatskog saveza za esperanto (KEL) dr. Ante Ferenčića, Dunja Ferenčić-Pastizzi, pozvala nas je na večeru. Htjela je vidjeti može li nekako pomoći organizaciji koju je vodio i volio njen pokojni muž, a ta je organizacija domaćin 86. svjetskog kongresa esperantista.

Predstavili smo joj razne aspekte esperanta u Zagrebu, koje je sa zanimanjem saslušala. Gošće Judita Rey-Hudeček i Spomenka Štimec u jednom su trenutku u šali rekle: esperantisti zaslužuju u ovom gradu spomenik, toliko su napravili za informiranje o njemu. Od te šale sam u noći pomislila: kako bi izgledao spomenik esperantu u Zagrebu. Sjetila sam se da u Grazu na Trgu Esperanta postoji lijep spomenik mekih obrisa danskog kipara Jespera Neergaarda. Zove se "Espero" i postavljen je povodom stogodišnjice esperanta 1987. Ali Hrvatska je presiromašna da bi kupovala spomenik Jespera Neergarda.

Sjetila sam se da sam jednom u Kopenhagenu bila gošća gđe Birthe Lapenna, supruge dr. Ive Lapenna čiji je stan bio ukrašen lijepim Jesperovim minijaturama. Kako mi je samo palo na pamet da pitamo velikog danskog kipara Jespera Neergaarda da pokloni jednu skulpturu za Zagreb - ne znam. Pitala sam gđu Lapennu. Ubrzo je stigao njen odgovor: kipar će nam rado ustupiti skulpturu, 700 sati svog rada ako možemo sami kupiti mramor.

 

Nikad nisam razmišljala o tome da ću kupovati šest tona mramora u Carrari, gdje je kiparov ljetni atelier. Poslala sam molbu Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu. Tri mjeseca pred početak kongresa stigli su pozitivni odgovori. Na vratima tajništva KEL‑a pojavio se i jedan esperantist s omotnicom. U njoj je bilo  tisuću maraka za anonimni poklon Kongresu. Kad smo sve zbrojili nedostajalo je još 5000 $, dok se skulptura već završavala u Carrari.

Japanski radio HNK u svibnju je drugi put emitirao moju dramu, adaptiranu prema prozi “Tena - dom u Srednjoj Europi”. Jedan japanski mecena slučajno je bio uz radio u svom autu dok je ona emitirana. Poslao je poruku sa čestitkama i pitanjem: "Emisija je bila izvrsna, trebate li kakvu pomoć za Vaš esperantski rad?". "Ah", uzdahnula sam u odgovoru, "pomoć koja se traži je ogromna: nedostaje nam 5000 dolara da isplatimo troškove kamena i transporta i da u Zagrebu uz esperantski kongres podignemo skulpturu međunarodnom komuniciranju".  "Ne brinite. Ja ću donijeti 5000 dolara, ali želim ostati anoniman. Treba li novac unaprijed slati, ili ga mogu donijeti?".

Autor studije o spomenicima u Zagrebu arh. Miško Kranjc oduševio se idejom i napravio studiju: naša skulptura može stajati na Kennedyjevom trgu ispred  Ekonomskog fakulteta. Zamolila sam i Ekonomski fakultet, dekana dr. Sharmu da se pridruži donaciji.

"Koliko treba? Znanost je siromašna grana."
"Simbolično, barem toliko kao anonimni Zagrepčanin."  
Dekansko vijeće odgovorilo je dopisom: umjesto predloženih 4000 kn, uplatit će 18.000 kn. Tako je zaokružena financijska konstrukcija skulpture.  

Da bi skulpturu postavili, nisam znala da trebamo dokumentaciju, kao da gradimo kuću: lokacijsku dozvolu i niz drugih dozvola, jer gradimo u zaštićenoj zoni na Kennedyjevom trgu. Sve to smo saznali u zadnji čas. Pročitala sam da je predsjednik Sabora dr. Zlatko Tomčić vlasnik građevinske firme. Poslala sam faks u Sabor s molbom da nam pomogne.

Odgovor je stigao odmah: Predsjednik Sabora zamrznuo je svoje poslovanje u firmi u kojoj je suvlasnik, ali je predložio da je kontaktiramo i vidimo mogu li nam  pomoći. Capital‑ing, Ksaverska cesta, inž. Plenković: jedna mala udruga želi Zagrebu pokloniti spomenik danskog kipara i otvoriti ga u prisustvu 2000 gostiju iz 57 zemalja. A nema građevinske dokumentacije.

"A kad to vama treba?"  
"Nobelovca za otvaranje imamo 21. srpnja."
Bio je lipanj.

Da nije bilo spretnosti i dobre volje ing. Plenkovića, nikad ne bismo nabavili onaj potreban kilogram dozvola koji nam je omogućio da g. gradonačelnik Milan Bandić otvori spomenik 21.7.2001. u 18 h.

Kipar je javio da talijanska dokumentacija za izvoz nije gotova u trenutku kad je u Carraru već krenuo Colano-trans, kamion sa zračnim jastucima. Rezervirali smo 12-tonsku dizalicu za postavljanje skulpture, kod g. Ujevića u Ljevaonici umjetnina. Nismo se usudili poslati pozivnice za otvaranje, dok ne čujemo da je Colano stigao sa skulpturom. Pozivnice su stajale su na stolu, zapakirane.

A postolje? Mora biti izbetonirano sedam dana ranije da se stegne na vrijeme. Tko će to raditi? Tko će to platiti, to smo zaboravili uračunati u troškove. Očajni dopis ministru Radimiru Čačiću u Ministarstvo obnove i graditeljstva. “Nedostaje nam samo podloga i Zagreb će imati dansku skulpturu”.

Odgovor je bio brz, potpisao ga je inž. Ljudevit Erceg: javite se inž. Milanu Vukoviću. Odjurila sam k njemu. Možemo na teren tek u ponedjeljak. Koji ponedjeljak? Ovaj prvi? Odlično!

Vidjela sam u Večernjem listu tu fotografiju kako mehanizacija Ministarstva graditeljstva ruje park na Kennedyjevom trgu da postavi temelje skulpturi “La Futuro” (Budućnost). Znala sam, ako imamo i postolje, da ćemo uspjeti.  Postavili smo je, kad su prvi gosti već dolazili, kad smo selili ured u kongresnu dvoranu Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Dok sam prisustvovala montaži, pozivnice za otvaranje skulpture u kutijama su preseljene na FER, što nije bilo predviđeno. "Dijelit ćemo ih sutra, najprije njih."

"A pijača?", pitala je ekipa, "idemo slaviti!"  
"Ja ne mogu, počinje kongres, ovo sa skulpturom je tek mali početak."

Znoj mi se cijedio niz leđa. Boljele su me ruke kao da sam je sama donijela. Sutradan u zoru je telefonirao g. Ujević: skulpturu su noćas razbili vandali.

"Vandali?"
"Bocama vina su je gađali."

Kipar je već krenuo iz Carrare na otvorenje. Dočekat ću ga u hotelu s viješću da je skulptura oštećena. Nisam znala kako da to kažem na mom mršavom engleskom. Oštećena? Opet smo zaustavili slanje pozivnica za otvaranje skulpture dok on ne vidi što sad. Hoćemo li otvoriti oštećenu skulpturu? Kipar je odlučio je da će je popraviti. Pomagala mu je Radionica iz Dragonošca, kamenorezac Nestić. Kad je u Večernjem pročitao da je skulptura koju je jučer postavio oštećena, kamenorezac je sjedio par sati uz skulpturu i čekao kipara da mu bude na usluzi. Htio je pokazati kiparu da nisu svi u Zagrebu vandali. "Možda je to jedino loše što se toj skulpturi dogodilo", rekao je kipar. "To što je razbijena uoči dolaska."

Javili smo u protokol Grada da imamo problema s oštećenjem skulpture. Protokol je već slao cvijeće u hotel da dočeka gđu Neergaard. Šef protokola spojio nas je s osiguranjem, policijska postaja Svetice. Dežurni su policajci čuvali skulpturu 24 sati da ostane čitava do otvaranja. Gradonačelnik Milan Bandić i nobelovac za ekonomiju Reinhardt Selten bili su govornici, kao i L.C.Zaleski-Zamenhof, unuk autora esperanta. Kipar je molio da ga posebno ne ističemo, stajao je po strani.

Četiri autobusa kongresnih gostiju su stigla. I svi oni Zagrepčani koji su krimić o skulpturi pratili po novinama. U Ministarstvu kulture s pravom su bili uvrijeđeni, zašto nisu pozvani na otvaranje?"

U namjeri da kipara pobliže predstavimo publici, pokušavamo mu organizirati izložbu u Mimari i u Osijeku 2003. Zatajila sam mu da sam posjetila skulpturu u rujnu 2002. i da je opet oštećena bocama. A nisam sigurna ni da se Ministarstvo kulture odljutilo od našeg strašnog propusta...

Glavna stranica Hrvatskog saveza za esperanto: www.esperanto.hr