KRATKA POVIJEST ESPERANTA U HRVATSKOJ

(Sastavio Josip  Pleadin. Objavljeno u kongresnoj knjizi 86. Svjetskog kongresa esperantista u Zagrebu, 2001.)


Esperanto je vrlo rano bio poznat u Hrvata. Prve pristalice, pet djevojaka (Natalija Hergović, sestre Ana, Emma i Augusta /Gusti/ Hradil i Marija Magdalena Pilepić) živjele su u Osijeku (tada Esseg). Njihova imena se nalaze u Zamenhofovom adresaru br. 1, koji se pojavio u prosincu 1889. Ipak, organizirani esperantski pokret počeo je tek 1908, iste godine kad je osnovan i Svjetski savez esperantista (UEA). To je bilo vrijeme kad je u esperantskom svijetu završila Ido-kriza. U to vrijeme su se među Hrvatima aktivirali tu i tamo pojedinačni esperantisti, ali pojavom Mavre Špicera, tadašnjeg potpukovnika u austrougarskoj vojsci, stvar je jako uznapredovala.
 

Dana 28. prosinca 1908. osnovana je u Zagrebu prva esperantska organizacija koja je nadmašila lokalne okvire: Društvo hrvatskih esperantista (Unuiĝo de kroataj esperantistoj - UKE). Njegovi voditelji bijahu Špicer i Danica Bedeković. Kroz dvije-tri godine oni su uspjeli ustrojiti društvo sa 150 članova, te pokrenuti masovne tečajeve esperanta. Izdan je prvi udžbenik na hrvatskom (Špicer, 1908.) i prvi rječnik (Danica Bedeković, 1908.).
 

Dana 10. travnja 1908. pojavile su se prve esperantske novine u Hrvatskoj, “Kroata Esperantisto”. Budući da je prvi zanos uskoro opao, a i zbog ostalih nepovoljnih okolnosti, UKE je imalo kratak život. Ono je ipak bitno utjecalo na razvoj esperanta u drugim sredinama, kamo su se razišli mnogi aktivisti UKE-a. Tako su se ubrzo pojavila nova društva (npr. u Bjelovaru i Kostajnici, 1908.). UKE je surađivao s ostalim regionalnim esperantistima (npr. s “La Stelo Bosnia” u Sarajevu). Godine 1910. je Zagreb imao prvog UEA-delegata: Ivan Stalzer, student prava. Koliko su veliki idealisti bili članovi UKE-a, pokazuju njihovi planovi za sazivanje Svjetskog kongresa esperantista u Zagreb u godini 1912, što se, naravno, nije ostvarilo. UKE je postojao službeno tijekom cijelog Prvog svjetskog rata i nestao je 8. veljače 1920, ali zapravo je nestao već krajem 1911.


Prvi je svjetski rat ugrozio esperanto posvuda, te se kod nas tijekom njega pojavljivao samo mali litografski bilten “La Zemuna Esperantisto” (Zemun, sada grad pored Beograda, tada je bio dijelom Hrvatske). Pokret je obnovljen 1919, kada je u Zagrebu ponovo počela djelovati grupa ranijih članova UKE-a. Dana 1. travnja 1919. krenuo je prvi tečaj u Zagrebu, pod vodstvom Danice Bedeković. To je bio pripremni tečaj za kasnije osnivanje Zagrebačkog esperantskog društva (ZES), koje je prihvatilo svoj statut 16. kolovoza 1919. (a koji je odobren 8. veljače 1920.), čime je ZES postao direktni nasljednik UKE-a. Godine 1928. je ZES dobio u nasljedstvo društvene prostorije u Primorskoj 12, i od tada je to postalo sjedište esperantista u Zagrebu. Godine 1920. je ZES imao već 200 članova.
 

Te godine je pristupio ZES-u i dr. Dušan Maruzzi, koji je postao i njegov glavni aktivist. Već 1921. Maruzzi je počeo izdavati skromne novine “La Provo” (Pokušaj), što su bile prve novine poslije rata, sa ciljem ujediniti sve esperantiste u zemlji. Maruzzi je organizirao Sudslava Esperanto-servo (Jugoslavenska esperantska služba), koja je izdavala literaturu i posredovala u nabavci knjiga i u učlanjivanju u međunarodne esperantske organizacije. Dvije važne stvari, osim novina, pojavile su se Maruzzijevim radom: udžbenik koji je u mnogobrojnim izdanjima korišten za tečajeve i samouke više od pola stoljeća, te rječnik kojeg je sastavio Ivo Rotkvić. “La Provo” je poslije promijenio ime u “Konkordo” i pojavljivao se u tiskanom obliku do tridesetih godina. U njemu su surađivali mnogi čuveni esperantisti, među kojima i Nikolaj Hohlov (op.ur. Ukrajinac), koji je tada živio u Zagrebu. Pokret se razvijao, i možemo reći bez suvišne skromnosti da je Zagreb postao regionalni centar esperanta, u kojem su se odgajali novi aktivisti, koji su poslije djelovali u drugim područjima jugoslavenske države. Tu su nove ideje nastajale i odatle se širile dalje.
 

Godine 1929. je u Zagrebu osnovan Akademia Esperanto-Klubo (prvo kao Studenta Esperanto-Klubo), a vodili su ga Ivo Lapenna i Ivo Godek, tadašnji studenti zagrebačkog sveučilišta. Ali istovremeno je ustanovljena kraljeva diktatura, koja je otežavala funkcioniranje društava. To je bila i direktna posljedica onoga što se zbivalo prethodnih godina u esperantskom pokretu. Naime, u lipnju 1920. u Vukovaru je održan drugi kongres komunističke partije, koji je usvojio rezoluciju o esperantu. To je bilo pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji, nakon koje se esperanto jako raširio među komunistima. Iako su oni činili samo dio esperantista, njihova aktivnost je izjednačavana s djelatnošću radničkog pokreta, koji je tada također značajno porastao. Npr. postojalo je Radničko esperantsko društvo Zagreb, s podružnicama u raznim mjestima diljem zemlje. Zbog proglašene diktature su mnoga društva i grupe bili policijski proganjani, ali ipak ne sva.


Godine 1935. u cijeloj tadašnjoj zajedničkoj južnoslavenskoj državi postojala su 431 organizirana esperantista. Ipak, poslije tog perioda, do godine 1941, kada je izbio Drugi svjetski rat, pokret je rastao. Godine 1941. postojalo je 38 društava s 1247 članova, a broj govornika je procijenjen na oko 10000, od čega je velik dio živio u Hrvatskoj. Do godine 1936. je u pokretu postojao organizacijski problem, koji je riješen osnivanjem jedinstvene Jugoslavia Esperanto-Ligo. Godine 1932. se pojavio u Slavonskom Brodu “La Suda Stelo” (Južna Zvijezda), najpoznatiji hrvatski esperantski časopis, koji je ubrzo postao zajednički organ svih jugoslavenskih esperantista. Izdavač (a kasnije i vlasnik) je bio Vilim Buk, esperantist i tiskar iz Slavonskog Broda. “La Suda Stelo” je izlazio s nekoliko prekida sve do 1973. Najveći prekid bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata (zadnje prijeratno izdanje pojavilo se u ožujku 1941.). Tokom rata nije bilo moguće djelovati, iako je Ivo Lapenna čak i na slobodnom teritoriju u Livnu (1943.) uspio organizirati sjednicu partizana esperantista. Opći uvjeti u tadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj bili su nepovoljni, kao i svim zemljama okupiranim od strane Nijemaca.



Poslije rata je pokret u Zagrebu brzo ponovo procvao. Na poticaj Ive Lapenne i starih veterana, već je 1945. osnovano esperantsko društvo “Bude Borjan” i “Kroatia Esperanto-Ligo” (Savez za esperanto Hrvatske, tzv. KEL) (9. rujna 1945.), obadva u Zagrebu. (Op.ur. danas se savez zove Kroata Esperanto‑Ligo, tj. Hrvatski savez za esperanto, također KEL). Sjedište zagrebačkih esperantista se prebacilo na adresu Amruševa 5, gdje su oni ostali sve do danas. Osnovana su i nova društva u drugim gradovima, među prvima u Osijeku (veljača 1946.). Dana 14. travnja 1946. osnovana je u Zagrebu Jugoslavia Esperanto-Federacio (JEF), organizacija za cijelu državu, a glavni delegat za IEL, odnosno UEA, postao je Zagrepčanin Ernest Kasović. Za vrijeme postojanja zajedničke jugoslavenske države, hrvatski esperantisti organizirali su mnoge zemaljske kongrese. Prvi je bio 1923. u Zagrebu. Od slijedećih kongresa, u Hrvatskoj su održani: drugi u Splitu (1924.), peti u Slavonskom Brodu (1935.), sedmi u mjestu Bregi-Koprivnica (1934.), osmi u Osijeku (1935.) i jubilarni deseti ponovo u Zagrebu (1937.), te dvanaesti (posljednji prije rata) u Karlovcu (1939.). I poslije rata su Hrvati krenuli prvi. Trinaesti zemaljski kongres bio je u Varaždinu (1947.) s 300 sudionika. Godine 1949. redovna godišnja sjednica JEF-a, održana u Zagrebu, proglašena je četrnaestim kongresom. Godine 1950. Zagreb je dobio novog glavnog delegata (op. ur. jedan za cijelu državu): Emilija Lapenna. JEF, koji je tada imao sjedište u Zagrebu, radio je u veoma povoljnim okolnostima, koje su davale veliko značenje esperantu, a što je dovelo do održavanja 38. Svjetskog kongresa esperantista godine 1953. u glavnom gradu Hrvatske.
 

Lokalni kongresni odbor (LKK) vodio je Ivo Borovečki. Prije i poslije tog kongresa se situacija glede esperanta još više poboljšala. 1953. su počele radijske emisije na esperantu na Radio Zagrebu, koje su trajale sve do devedesetih godina. Marinko Gjivoje, jedan od tada najaktivnijih esperantista, postao je voditeljem Ureda za informiranja i dokumentaciju JEF-a (osnovano 1955.). Ivo Lapenna je 1954. značajno radio na prihvaćanju rezolucije UNESCO-a u Montevideu (op.ur. rezolucija o esperantu; prihvaćena). Godine 1954. je osnovano u Zagrebu još jedno društvo, ovaj puta strukovno (željezničarsko), Fervojista Esperanto-Societo, zalaganjem Franje Debića, Drage Šnajdara i ostalih željezničara. Osamnaesti zemaljski kongres opet je bio u Hrvatskoj (Rijeka, 1964.).
 

Početkom sedamdesetih godina već je nestao zanos prouzrokovan tim Svjetskim kongresom. Ipak, u Zagrebu i dalje radi Studenta Esperanto-Klubo (SEK), osnovan godine 1957. od grupe mladih članova kluba “Bude Borjan” i studenata esperantista s Ekonomskog fakulteta, čime je nastalo jedno od najplodonosnijih društava prema broju aktivista koji su u njemu stekli svoja prva esperantska znanja. U SEK-u je nastala i ideja o osnivanju profesionalnog esperantskog poduzeća, jer je bilo jasno da pokret, ako želi napredovati, treba profesionalan rad.
 

Godine 1972. je osnovan Međunarodni centar za usluge u kulturi (Internacia Kultura Servo, tzv. IKS). On je preuzeo ideje Međunarodnog instituta za oslužbenjavanje esperanta, kojeg je vodio Tibor Sekelj. Pod vodstvom svog direktora Zlatka Tišljara, IKS je tijekom mnogih godina djelovao kao poduzeće koje pruža nužnu tehničku i organizacijsku pomoć KEL-u (op.ur. hrvatskom savezu). Njegovi službenici radili su na esperantu izdavajući knjige i materijale za učenje, te organizirajući seminare za mlade. Na tim seminarima stasali su novi aktivisti, te je pokret u Hrvatskoj osamdesetih godina doživio svoj vrhunac. Dugi niz godina je IKS organizirao Međunarodni lutkarski festival (PIF; Pupteatra Internacia Festivalo), pokrenut od strane SEK-a 1968, jedini takav koji je službeno koristio esperanto, i koji je ostao ugledan festival i kasnije, kad je esperanto nestao iz njegovog programa. Ipak, glavni uspjeh IKS-a je razvijanje nove metode podučavanja esperanta, koja je kasnije postala poznata pod imenom Zagrebačka metoda (Zagreba Metodo). U to je vrijeme počeo izlaziti i skromni bilten “Tempo”, kao glasilo hrvatskih esperantista (od 1980.).
 

Svoj vrhunac u financijskom smislu KEL je dostigao u godinama pripreme za proslavu 100-godišnjice esperanta (op.ur. 1987.), kada mu je predsjedavao Nikola Šegota, esperantski veteran koji je uspio nabaviti novac iz fondova Lutrije Hrvatske. [ISPRAVAK ZLATKA TIŠLJARA: Šegota je bio predsjednikom KEL-a od 1982- do 1984. i umro je 1985. Istina je ipak da je on zaslužan za novce i tih i kasnijih godina time što je osigurao redovne prihode od Lutrije.] Stoga je i prvi IJK (svjetski omladinski kongres) koji je održan u Hrvatskoj, i to u Zagrebu 1988, funkcionirao bez problema. Drugi IJK održan je u Rijeci 1998.


Kad se 1991. Hrvatska osamostalila, predsjednikom KEL-a postao je akademik Dalibor Brozović, a Spomenka Štimec je počela raditi kao profesionalni tajnik KEL-a. Od tada se održavaju kongresi hrvatskih esperantista (prvi u Zagrebu 1997, drugi u Varaždinu 1998, treći u Osijeku 1999, četvrti u Đurđevcu 2000.)  (op. ur. peti u Rijeci 2002, a šesti u Zagrebu 2003.) Uporan rad obnovio je pokret koji je za vrijeme Domovinskog rata teško funkcionirao. Nekadašnju je slavu u Hrvatskoj  esperanto vrlo brzo ponovo stekao. Ubrzo je situacija postala spremna za predlaganje održavanja Svjetskog kongresa u novoj državi: 86. Svjetski kongres esperantista u gradu Zagrebu.
 

Ova kratka povijest sigurno nije spomenula sve važne trenutke i sve ljude iz preko sto godina dugog djelovanja esperantista među Hrvatima. Nismo spomenuli aktivne ljude iz mnogih lokalnih društava (Osijek, Split, Rijeka, Karlovac, Sisak, Varaždin, Bjelovar, Koprivnica, Vrbovec, Dubrovnik, Zadar, Borovo i mnoga druga). Nismo spomenuli “Čovjek i svemir”, koji je na esperantu izlazio u Zagrebu, “Voĉo” koji je izlazio u Borovu i “Koko” u Đurđevcu itd. Nismo spomenuli naše pisce i prevodioce koji su dosegli slavu u svijetu esperanta: Josip Velebit, Božidar Vančik, Emilija Lapenna, Lucija Borčić, Spomenka Štimec i mnogi drugi. Nismo spomenuli naše gramatičare, sastavljače rječnika i voditelje nastave, kao što su: Ivo Rotkvić, Mirko Mamužić, Zvonko Rehorić, Marinko Gjivoje i drugi. Nedostaju u ovom tekstu detalji o esperantskom kampu u Primoštenu, bogatoj aktivnosti Dramske grupe SEK-a pod vodstvom Mladena Šermenta, kao i o ranijem Međunarodnom umjetničkom kazalištu Internacia Arta Teatro, o djelovanju Zagreba Esperanto-Ligo, o Hrvatima članovima Esperantske akademije itd.

 

Glavna stranica Hrvatskog saveta za esperanto: www.esperanto.hr